Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Tu more uvijek žamori, a podalje, u uvalicama, miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže kada gledam u ta zasjenuta
raznih nijansa, pa kada stiže pored crkvice, uzidane u golu kamenu, što je zakriljuje samac bor i, jednako nad njom žamori svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, čeljad se po običaju krsti, ali ja ne dižem ruke; čemu?
— po visovima, čovjeku nešto dođe, i u misli sjeća se boga...A uokolo jednako nešto žamori i miriše... Da je prosto svima, samo da ozdravim.... Majko, tebi se drijema. Čuj, boga ti!
Ćipiko, Ivo - Pauci
glavice, a po dnu njega cvijetne livade, nad kojima straže poređani jablanovi; pored njih rijeka leti ne huče, već žamori, kao da s nekim šapori.
Valići zapljuskuju obalu, more žamori... Zadocnjeli parobrod, rasvijetljen crvenkastim lampionima, zviždnu i onda polako pristajaše uz most.
A borovik sjaji se na suncu, lagano žamori, a debeli mrki hlad tajanstveno privlači k sebi. Živci mu se upokojiše, obišao ga mlaz silna ganuća.
Sunce zalazi iza prekomorskih brdina, i njegove zrake odbljeskuju se i lome u moru što se lako sagiba i oko škrapa žamori.
— Jedva sam se iz kuće izvukla, govori mu ona zadihana. Sjede na ledini; prama njima kao nevino dijete leži more; žamori i krkoće oko hridi i škrapa. U njegovu dušu useli se odjednom pokoj, a mlaz ljubavi i slasti struji mu mladićkim životom.