Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
U cijelom Zvrljevu ne bijaše djeteta koje ne bi imalo biljega od Bakonjine ruke, ali i njegovo tijelo, bješe puno možulja, ama se nikad ne uteče ocu da ga on brani, nego se svetio sam, koliko je
Sve to bješe krasno u jesenskom vedrom danu, te Bakonjine oči letijahu na sve strane dok se ne ustaviše na granju jednog stabla usred vrta. — Isuse moj, šta li je ono?
Tetka bi se prošetao gore-dolje, ispred njih, pa bi zamahao prutićem, a na to bi se složili glasovi. Bakonjine su oči sjaktile, prateći svaki pokret prutića, a kad bi se vršak toga prutića k njemu obratio, te on dao maha svome
ih blagosilja, onda bi Bakonja oborio glavu, jer se bojaše Srdareva oštrog pogleda, koji bi mogao prodrijeti do dna duše Bakonjine, te vidjeti veliku tajnu — ako već ne zna za nju.
Lis se nješto uzjogunio, pa ni da se mrdne iz đačke trpezarije. Mačak je čitao žitije. Bakonjine se oči kradom ustavljahu na provincijalu, u začelju.
Pošto je stric danju spavao po dva-tri časa, a noću gotovo nimalo, to bi tek s večera počele muke Bakonjine. Vra bi najprije za dugo slušao klopotanje i kuckanje časovnika, pa bi legao potrbuške, a Bakonja ga moraše češkoliti po
De, ne luduj, nego ajde starim, utrvenim putem a ja ću Cvitu za to spremiti, koliko nije spremna!“ Bakonjine oči govorahu: „Strašna ženo, ja sam u Cvitu tako zaljubljen da ne bi na to pristâ kad ona ne bi bila tvoje dite, kad ne