Dučić, Jovan - PESME
Kô nemirna savest što prvi put spava, Tako spava more u nemom blistanju. Čempresova šuma bdije; mesec na nju Sipa svoje hladno srebro; odsijava Modro letnje inje sa visokih trava. Zatim krik.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put. — He-he, ipak nas čeka stara paripina rakoli se Petrak.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Gotovo da izludi od straha, jer oseća da mu nema leka, da će joj umreti, a opet jednako nudi ga, bdije, a u isto vreme mora da nadgleda kuću, kako ih smrt ne bi iznenadila, zatekla kuću nepočišćenu, nespremnu.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Najzad, u velikoj trpezariji goraše svijeća po svu noć, te se moglo nagađati da i Balegan bdije. Ele, u manastiru, i danju, i noću, sve iđaše sunovrat. Sluge su pak radile što ih bješe volja.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Rastrzana tako među snom i javom, Gledajući kako nepomično bdije Taj Anđ'o Stradanja nad tužnom ti glavom, Ti želiš i čekaš.
Uza nj' tek malko na šiljtetu niže, K'o simbol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. U to bi halka zakucala. - „Petar!
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Zamišljao sam kako u noći leži pored nje — ona spava a on bdije — i u njoj nezaustavivo nešto raste, raste. (A dokle će, mili bože, tako to da raste? i kako će to da svrši?
Miljković, Branko - PESME
vetar obavije Kulo s vrhom van vremena na koju dišem Tesno je nebu u ptici ptici još više Moje izdvojeno oko van glave bdije.
O daljino sna gde jug vlašiće svira Skrij me od slepog kamena koji u nebu bdije. To pitome doline postaše provalije U ovoj pesmi u kojoj nemam mira.
Šantić, Aleksa - PESME
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže, Kô simvol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. U To bi halka zakucala. — ''Petar!
Pošlje mnogo leta ovdje opet stojim; Lepenica teče isto kao prije, Nad njom stara vrba još jednako bdije I Visoko šumi vrhovima svojim. Gdje si?
Odjekuju vrsi — Proleće pjeva. No dok gospod bdije I na svom toplom srcu zemlju stiska, Ja vidim kako jedan crv se vije — Gmiže i puzi i polako griska, Ovdje po dolu
Nad njime visoko, iz prozirna vela Od srebrne magle, svijetlo lice bdije, I u zlatnom letu na uboga sela Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.
No začas zgasnu sve čari plamne, I snova vitez sred svoje tamne Pesničke sobe sam bdije. 1 U divnom maju, kad svaki Cvetô je ružin čar, Tada je u srcu mome Planuo ljubavi žar.