Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
godine u mojem milom [H]opovu svetiničio, i kako nisam, to ću malo ponašire opisati; jerbo ako je ikad u meni štogod divije svetinje bilo, to je u [H]opovu bilo, dok sam se jošt među detinjstvom i junosti nahodio, i dok me jošt podstrekanija
me i karao, govoreći mi da to ništa ne valja; da je nam dosta i preko mere uređene poste čuvati, da je on vidio mnoge divije svetinje kao ja i da su sve to laži ili ludosti bile; da je vreme svetinjičenja prošlo i da u današnji dan sva je svetinja
Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
ISAK: Ali je vreme puno bremena! Puno nesreće!... Tri dana ima Otkako lutam ovom planinom; S obrazivošću mačke divije, Bežô sam s puta zveru, čoveku, Tebe da nađem, ili... smrt! GLAVAŠ: Mene?... A znaš li mene ti?...
Jakšić, Đura - JELISAVETA
iščekujem ga nestrpeljivo, On mi se čini da je jedini U zemlji ovoj kô pitomiji, — Premda je i on — tek Crnogorac, Divije krvi, mrka pogleda; Al’ u govoru katkad zavara, Te mi se čini Venecije je Ponosa lepog prvi učenik... Vujo!...
lutajuć Razbija kosti tvrde lubanje, Premišljajući crne planove, Što Veneciji grdoj htedoše Odreći pomoć zemlje divije, — Kô da je šteta, ako izgine Ovake rite čitav milijun?...
STANIŠA: Ja ne znam — Ne znam ni kako mi je, Otkad me ona zmija ujede, Čisto mi srce posta divije. MIRA: Nemoj da kažeš, zvezdo, „divije“, Ta pitomije, reci: tužnije — Kad tuga samo tugu donosi. STANIŠA: A uvreda?
MIRA: Nemoj da kažeš, zvezdo, „divije“, Ta pitomije, reci: tužnije — Kad tuga samo tugu donosi. STANIŠA: A uvreda? MIRA: Mene ražali....
— Ali ne taku, o gospodaru! Sve što je u snu oko videlo, To beše pusto, nemo, divije — Nigde kolibe, nigde plamena, Nigde klisure, nigde kamena, Sve se u sinje more stvorilo — Široko more naše nesreće
Sve beše pusto, nemo, divije... Dok se na moru bura ne diže, Rasturajući besne valove Goleme snage voljom divijom Po gnevnom čelu mutne pučine —