Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
mu bješe dopustio tihu rosu u ravnini, nevoljnu junaku, tihu rosu u ravnini, sinju maglu u planini, na zdravlje ti dojezdiše niz Kosovo, ravno polje, Ugrini banovi. Janko bješe na dvorove slugom svoj'jem odšetao.
Siđe Alil s visoke jelike, i odoše, društvo izbudiše, po otoci busije metnuše. Do otoke svati dojezdiše. Kad su došli svati pod otoku, Todor viknu grlom bijelijem: „Stan’te, braćo, kićeni svatovi!
Čiji li su, kud će po đevojku?“ U riječi koju besjedio, pred dvori mu svati dojezdiše, đuveglija riječ privatio: „Mili taste, Vide Maričiću, moji svati sa Hercegovine!
ugledao oko sebe gustu gomilu kletih Turaka. Bjegu mi ti bjegaše, tj. bežaše. Na zdravlje ti dojezdiše, tj. zdravo dođoše. Janko bješe na dvorove slugom svoj’jem odšetao, tj. Janko je otišao kući sa svojim slugom.