Raičković, Stevan - KAMENA USPAVANKA
Pesme — iskazane iz grla da ih čuje Veliko uvo sveta — evo natrag huje. Zar je tu južni kraj i jedino im žalo? Blizu je praznina i rub se približuje: Reči ove pesme izdržite još malo Dok vas smrt il ćutnja skora ne rimuje.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Zlost njihova prevoshodi mnogo svaku ostrost zuba u tartaru, svako žalo repa otrovnoga. Mračnoga je polovinu carstva grozna zima vječno sledenila; tamo mrazi u stepen najveću žitkosti su
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
drveta limuna i naranča ističu se mrkim prelijevanjem zelenila, iz koga viri prožutjeli sočni plod, a krajem bijeli se žalo, i tu je svjetlije more načičkano pjenom valića koji se tek zameću.
od rata, pršteći pjenuše se, dok oni u uvalici odmjereno koturaju se prama kraju i, vraćajući se, sa sobom u more nose žalo. — Da, zima će brzo doći, pa ćemo za ružnih dana sami biti na školju, — prekide muk Marko.
u najžešćemu krijesu, da vode potraže; uokolo sve gori, vonj prosušene smole iz borova jako odjelito se osjeća, a žalo i stijenje peku, iz njih vrućina udara i zaslepljuje oči, žeže, a ona im pruža vrč hladne vode da žeđu zagase.
Za njom potrkaju ono dvoje djece, te sve troje hitro dođe na žalo. A oluja na moru već je zahvatila mah. Antica upilji: pogled u napadnuti čamac, ali već ništa ne razabire, samo joj se
no nema one prvašnje sile, a mjesečeva svijetla zelenkasta pruga iz otvorene pučine igra na valovima i dopire sve do na žalo. —Počekajmo još! — veli stari ribar. —Vanka ima još mrtvoga mora koliko god hoćeš, — odvrati mladi drug mu.
Prvi stari ribar stavi nogu na kraj, za njim iskaču ostali, samo ostade mladi ribar; otle do na žalo dovuče Markovu lješinu i predade je starome. Stari je pomoću veslača izvuče iz mora i položi na bijelo, još vlažno žalo.
Stari je pomoću veslača izvuče iz mora i položi na bijelo, još vlažno žalo. Gledaju u mrca, u njegove mokre rasute kose, naduveno lice, oči uprte u prazno, u ukočene noge, oko kojih skupiše se
poslije, u noći, morijaše je sumnja što se s njim dogodilo, a sada kada ga gleda pred sobom mrtva, ispružena na žalo između morske lažine nanesene od noćašnje oluje, — eto se primirila i ne može da misli na njegovu nesreću, već joj misli
Iza odulje vožnje naš čamac pristade na žalo Vele uvale. Dodijalo mi sjedeti na jednom mjestu, pa jedva dočekah da stavim nogu na školj.
Tu more uvijek žamori, a podalje, u uvalicama, miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže kada gledam u ta zasjenuta zatišja, otkuda puca pogled na široku nemirnu pučinu...
milina ga je ispunjavala svega, na mahove bilo mu je teško, znojio se od muke i svoje vrelo čelo polagao bi na belo žalo. Ima samo dva načina života, mislio je...
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Ishodišča vodna Lijet oko moje; Tuga nepogodna Dajet žalo svoje; Potemnjelo zlato, Brošeno vo blato, Hrabrosti mojeja. Dobri sini moji Nivočto že stali.
Ćipiko, Ivo - Pauci
— Ča bi im bilo — govoraše on, — da svako jutro nakrcaju brod vode, pa ga pred selo na žalo iskrcaju? ... A i kako se dili ta voda?!
Polagano koračaše zaraslim puteljkom, provlačeći se kroz mirisave džbunove da dođe do svoga zaliva na žalo. Dan bijaše pun. U vazduhu kao da se skanjivaše drhćući osmjeh problijeđela jesenjega sunca.
A sa sjevera jednako lijepo valjaju se talasi sve do na žalo i, vraćajući se, sa sobom kotrljaju pijesak. Huka vjetra razliježe se uokolo i čudno odzvanja u njihovim dušama; u
— i obuhvati je rukom oko pasa. Djevojka jednako plače; on je miluje i tješi, i veli joj: Sjednimo na žalo; slušajmo more! Proći će nam! Sjede na vlažnome žalu. Šum ih uspavljuje.
— Ča date! Govore da ste dobar za siromaha. — A vi ste se na me ljutili toliko puta! Preko hridi dođoše na žalo, do starčeve špilje. Na žalu suše se stare, iskrpljene mreže, a čamac do polovice nasukao se u pijesak.
— Ma treba jesti! — Isto ne pitam u drugoga. Pružim se na žalo, gledam u more kako mala riba veliku ždere; kunjam po dva—tri dana, dok bog i sveti Nikola ne providi čakod.