Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
U posjetama je i župnik iz nedalekog sela. Još mi leži u ušima slatka, smolasto udvorna intonacija njegovog glasa, koja se naročito ispoljavala
Srdilo me što niko u kući ništa od svega toga ne primjećuje. A moju srdnju primjećivao je samo on, župnik. Otud podmukla igra neprepoznavanja među nama: njegova mazna ruka na mojoj kosi, i moj smjerni osmijeh na usnama uz
Nešto jezivo ocoubilačko bilo je u toj gesti. — O, bolje, bolje!... Kudikamo bolje!... Iza njegovih leđa, župnik podmigne jednom gostu.
Šutnja. Učinilo mi se da župnik namjerice zateže s pružanjem svoje hrišćanske utjehe. Nije bilo kud, djed je morao da progovori prvi.
— pridruži se, bez ikakve rezerve (sad, kad to ionako nije više spasavalo ništa!), i sam župnik. Djed je još uvijek stajao nasred sobe, s čekićem u ruci i zasukanih rukava, ali je bio skinut s postamenta.
je tolike načelničke bitke, s autonomistima i klerikalima, s protupretendentima i seoskim fronderima — a eto ga je župnik, jednim neznatnim pomakom malog prsta, jednostavno svrgnuo, likvidirao.
Siroti Glavonja!... Sjećaš li se njegove bezazlene ljubavi za medicinu?... Gdje je sad? — Župnik u Zeleniku. Liječi svoje parohijane i kopuni pijetlove za gozbe liječničkim ekipama koje naiđu u selo.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
A KI JE VROG PLOT ZDELAL? Neki župnik popne se na predikaonicu i poče govoriti narodu: — Drogi moji župljani! Denes vam bum povedal kak̓ je drogi gospon
Na to će neko iz naroda zvižnuti, a župnik iznenađen povika: — No ki je osel tak zatepen da ni tega ne bi mogel rozmeti?
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
— rasrdi se Žižica. —Oni mu ni dostojan bit ni sluga!... 'Ajmo ća! Oba se uzrujaše i digoše sa stolšde. Diže se i župnik. —Pijte! — miri ih, i toči vino u čaše. —Neka! — odgovore oni u jedan glas, a i ne gledaju na čaše.
— Neka ostane kako je i bilo! — jedva dočekaše njih obojica. — To nije moguće, — reče kao za se župnik. Pa, predomislivši se, nečemu se sjeti.
Pa još je i rano: tek se čvrci bude, i dubrava još vinom ne miriše. Dolazi i župnik, težak, zadihao se, tare znoj sa čela i unilazi ravno u crkvu. Zazvoni drugi i treći put, i započe sveta misa.
Pred svetim kipom župnik i pevači pevaju svečevu pesmu, a jedan klapac, u belome odelu, ide unatraške i kadi sveca srebrnim kadionikom.
I litija suče se izdržljivo, pobožno, polako napred, uokolo ka crkvi... Župnik, u sjajnim odeždama, naoko miran, u sav glas zapeva svetačku pesmu. Majka i kći prostreše se po Marku.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Pred sami suton dojaši pop Vrane, župnik, na svome bijesnom vrancu. Ilija, čuvši topot, iziđe i prihvati konja. Sjahavši, veli Iliji: — Provodaj ga, zamorio
okrenuvši se naglo, pogleda prema vatri svojim velikim očima u kojima kao da se tuga sa prijekorom odbljeskuje. Župnik priđe bolesniku i pruža mu posljednju utjehu pred smrt.
Domalo navrije i druga čeljad, razilazeći se svojim kućama. Iziđe i župnik, a uto zaslavi i podne. Ivo ga , ugleda gdje silazi nizbrdicom, jednako žurno premećući kratke noge.
Oni pristupiše jedan drugomu i usrdno se rukovaše. —Znao sam da si došao; rekli su mi, — pozdravi ga župnik i pogleda ga svojim upitljivim velikim očima. — Bićeš sobom ponio silesiju novosti? E da, greš iz našega Z...!
Neću ni da te zovem na objed... Biće te se tvoji uželjeli. —Hvala ti. —Dakle? — javi se nanovo župnik. —Šta ćeš? ... idemo na objed, podne je prešlo. — I rastadoše se. Ukućani bijahu već svi posjeli.
kada je sa svojim drugovima bježao iz procesije da se okite smiljem i kaduljom, a kad bi se povratili već je stari župnik krstom križao i dijelio u polju blagoslov.
Ivo uđe u kuću, sredi se i pođe sa župnikom k moru. — Lovi stari Mrse, — opazi župnik, kad bijahu na dogledu mora. — A ulovi li šta?— upita Ivo. — Pogdjekad je i sretan... A čudan ti je...
— reče župniku, koji je na plitkome slamnatim šeširom grabio more i cijedio ga na glavu. — Ne idi! — ozbiljno će župnik. — Osoran je i nasrtljiv; vidjećeš, izgrdiće te... Nu Ivo zapliva na otvoreno i domalo dohvati se Mrsina čamca.
— reče naglo i izvuče tunju iz mora. Ivo se na te riječi smuti i više ne progovori. Baci se u more i dopliva kraju. Župnik bijaše već otišao. Hladni, svježi zapadnjak stao da propirkuje i da, blaži sparinu.
Te iste nedjelje, nakon molitve, javio je župnik puku s oltara da će iz Mletaka stići do koji dan orgulje naručene za crkvu. S njima će doći majstor, da ih namjesti.
Znalo se je da su naručene i da će zapasti silna novca, a sve da će se podmiriti iz crkovne imovine. Župnik i Ivin otac, prisjednik crkovinarstva, zauzeše se živo da se posao sretno dokrajči. „Ča će nam pinezi?” govorahu.
Bože moj, da mi je samo znat' ko će po njemu mlatit'. Bidni naši trudi! — zaključi i stade ga opet smijeh. Uto i župnik iziđe iz crkve. Kad ga Cirilo ugleda, zamrije mu na ustima smijeh, pokunji se, uljudno pozdravi i ode s Jurom.
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
Šlajferova žena leži daleko, u Nemačkoj. A uz drvenu katoličku kapelicu legao je na poslednji odmor živahni „gospodin župnik”.
— To je ta švapska crkva i onaj đavolski župnik! Sto Krunica i Marija, a sunce Gospodnje ne vidi. I to ima sedamnaest godina, i sedi u mojoj kući godinu dana, a svako
Za lepu Herminu je mladi župnik tvrdio da je prava ancilla Dei1. A gospodin Joksim, veliki prijatelj župnikov, dodao: da je devojka, kao takva, možda
Kroz plavilo naočari, verovatno u plavoj svetlosti, vidi oštrač kad župnik ulazi u sakristiju, za večernju molitvu. Požuri da završi posao, gurne svoju fabričicu uza zid, ulazi u crkvu i on, i
Ali je Hermina iznenadila. Ranije uvek lepo obučena, pa i „nameštena”, sad se složila s mužem u vrlini siromaštva. Župnik je govorio da su Rajnhart i njegova žena jedan primeran par, preporučivao njihov primer vernima, i tvrdio da su u njemu
Mladi župnik je bio omiljena ličnost među pravoslavnima. Vrlo obrazovan, širokogrud, veseo, pomalo i darovit čovek. Pisao je pesme,
Crkva je župniku odista uvek bila prepuna. I nije bilo tačno da su je punile samo žene. Naučio je župnik i ljude i decu da se redovno mole Bogu. Mali Hans je ludovao za crkvom. Često je ministrirao.
Mali Hans je ludovao za crkvom. Često je ministrirao. Toga maloga Hansa je župnik voleo neobično, i nekako kao druga. Igrao se s njim, pravio mu zmaja i lađe, pričao priče, zadavao zagonetke.
Mali je pokazivao osobitu oštroumnost, voleo naročito računske pitalice i konjičke skokove. Župnik ga je naučio da iz Eneide prepriča lepe delove, i mali se pročuo kao neko čudo.
U glasu tog deteta je bilo nečeg naročito milog i umiljatog. Kad se on i župnik smeju, to je bila prava muzička harmonija. Župnik je imao u glasu nešto svetlo, a dečko nešto toplo i mazno.
Kad se on i župnik smeju, to je bila prava muzička harmonija. Župnik je imao u glasu nešto svetlo, a dečko nešto toplo i mazno.
Jedna starija horistkinja katoličke crkve, koja se župnikom mnogo oduševljavala, kazala je jednom: „Naš gospodin župnik, kad progovori u mraku, kao da se svetlo užeglo.