Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Tada oni zamišljaju tople zaklonice u koje sunce upire, gdje su se s čobanima zaklanjali od ljute studeni. Nad glavama im vjetar huče i odbija se od golih
Iako nije bila sigurna da je to taj brod, osjeti u sebi silnu tugu, jaču od one što bi je osjetila kad bi iz zaklonice, za osvanula lijepa vremena iza oluje, brod u otvorenu pučinu krenuo i sobom ponio mladića s kojim se bjaše za kratko
o koje se silom talasi lome, i zadrti pusti rati oko čijih bijelih vlažnih žala pjene se valovi, jureći u mirne zaklonice da opočinu. .
Po njemu isprekrštala se drveta i rasule se sure gomile isprepletane bršljanom, i zaklonice nad kojima, kao stražari, strše mrki čempresi; pored polja, uz more, nižu se sela iz čijih sredina izdvajaju se vitki
Časom i dubrava zaigra u obilju i veselju. Sa stolova, iz hlada, iz zaklonice zače se pesma, smeh i kihot. A sunce osvaja i prodire kroz gusto lišće, uvlači se, i pogdekoji zrak odbleskuje se na
Ova svetlost za čas odvoji ga od molitve i njegova misao izbi iz vlažne crkve u morske zaklonice iz kojih je gledao kako na potamnelo, uskolebano more pada suton i u njemu daleko ostrvo gubi se u tami.
Dvojicu od njih iskreno je voleo. Vodili su ga po sitom, osenčenom polju, okićenom dozrelim grožđem; u sveže poljske zaklonice, pune mirisa i zujanja i šarolikih boja.