Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Pa se krenu Sevića kući. Išao je lagano; samo, kad je bliže voću došao, on požuri. Smotrio je u voću Jelicu gde zalučuje telad. Priđe ogradi i zovnu je. A kad mu ona priđe, njemu se sveza jezik!... Tolike misli, toliki osećaji...