Dučić, Jovan - PESME
I tako, pun tamne neviđene vere, Idem kobnom stazom što je uvek ista — Kô zlokobno sunce, dok u meni blista Nasmejano lice večite Himere.
I ja umreh u čas kad se beše htelo Zadnja kaplja krvi, koju nemah više, Da okončam lepo i zlokobno delo. MIRNA PESMA U zenice me neprestano gleda: Šta traži u mojim očima ta žena?
Rakić, Milan - PESME
ako plačem kad se mesec krene S oreolom modrim niz nebesne pute, Il̓ kad stare šume, čarobne sirene, Jedno tužno veče zlokobno zaćute.
Pandurović, Sima - PESME
Skočih u strahu. Ponoć. I iz tame Noći i bola vidim gde svetluca Očiju bezbroj upravljenih na me; Očiju bezbroj zlokobno se svetli — Mistike bića ljudskog slika bleda. Neko je sa mnom! Srce burno kuca...
I da mladost naša dolazi sa dna Zaborava našeg, svoga vlažnog groba, I da će nam doći, u zlokobno doba, Za osvetu svog osramoćenog sna. TEODORA Ja nikad nisam volela, dragi moj.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
metala primetno truckao, snažno su trgli podbratke, dok je vozar, u isti mah, ošinuo konje, za čijim se ušima, lako i zlokobno, lelujale perjanice.
Petković, Vladislav Dis - PESME
Jedva se sećam da sam bolji bio, Jedva osećam zlo kako me steže; Izgleda da se put života skrio, I neka ruka da zlokobno veže Moj duh za zemlju i za svet nemio.
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
348 U presudnome trenutku, kad se zlokobno počnu ukrštati dve ljudske sudbine, dakle onda kad Aranđel Isakovič namamljuje svoju snahu u postelju, sa podignutom
Prvi primer koji ćemo navesti vraća nas na Dafinu koja posmatra Aranđelovu senku, i koju ta senka zlokobno saleće. U šestoj glavi drugog dela Tolstojeve Ane Karenjine vodi se razgovor koji cilja na junakinjinu vezu s Vronskim,
Krakov, Stanislav - KRILA
Posle je opet grmelo, sekire su opet udarale, a lišće kao suze padalo po zemlji. Na nebu su zlokobno pevala dva aeroplana.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Iziđoh. Duvao je vetar, pa mi se činilo kao da se smrt zlokobno ceri, te požurih da sam što dalje od ove žalosne barake. Došla je i komisija, te po spisku predadoh decu.
ikad osećam kako smrt lebdi nad ljudskim glavama i, u ovom stanju, ona mi se pričinjava kao nešto razvučeno, rastegnuto, zlokobno i grozno, pa zaošijava svuda unaokolo. Ali od mene kao da se ipak udaljuje, daleko je u visini...
Ljudi zanemeše. Nekoji se prekrstiše i rekoše: „Bog da mu dušu prosti!“ Drugi su izišli... Nešto teško i zlokobno umetnulo se među nas, pa bismo hteli da se što pre nosi lešina, što pritiska naše duše kao neumitna opomena.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
Uzalud su ga zaustavljali. Zvono je tutnjalo i danju i noću, mukale krave, pištala deca, zlokobno kreštale ptice zalećući se ljudima u lica.