Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Zauvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri izbio oko djevojčici iz svog dvorišta: „Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu
U besanici, mentalno sam listao moj lični kalendar, moj godovnik. Uskoro će biti obljetnica Majine smrti. Stari znanac, porodična bolest! Pitoma zmija pokućarka. Ljupka, skladna bolest. Gotovo osoba iz porodice.
Samo smo se rukovali. Sa mnom opet nešto nije u redu. Mladi je doktor mrštio čelo nada mnom. Dođe k meni u sobu znanac odavde iz bolnice, postariji seoski gazda s kvrgavim rascvalim nosom i s kataraktom na oku, koji čeka na operaciju.
Ćipiko, Ivo - Pauci
— Drži! — povika Ivov znanac gonjaču s izrazom velike brige u licu, i u tili čas sjaše s mazge; no kako je i on nevješt jahanju, zaplete mu se noga u
— Nisam se prestrašio! — reče, rukujući se s Ivom. Tada Ivin znanac pretstavi mu drugoga gospodina, uglednoga političkoga činovnika.
Njegova presvijetlost odavde će pješke, ionako je ravno. Dok je Ivin znanac plaćao gonjače, politički činovnik izvadi preglednu vojničku kartu, pa gleda u nju.
—To je interesantno! — usklikne Ivov znanac kad je od načelnika saznao o čemu je govor, namjesti bolje zlatan cviker i, ostaviv Ivu, primače se bliže sa ljubopitnim
— javi se gospodin upravitelj, držeći u ruci podignuti kamen. — A ovi je i veći, — jedva podiže svoga Ivov znanac i prenese pod oči njegove presvijetlosti da ga dobro vidi. — Bravo!
— Evo ti — na rastanku, u hitnji se primače Ivov znanac k Ivu, — da mi znaš adresu, — i pruži mu svoju finu kartu—posjetnipu, i naglo se odmače.