Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
U Zadru, kolonel Majna, kapetan Jovo Grbljanin, konte Zorzi Gabo iz Kandije, gospođa Ana Rapsomanići i moj ljubimi Lazar Slavujević Mostaranin, s[a] svojim drugom Simatom, i proči
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Velike srijede paron Zorzi stoji prislonjen uza stub stare mletačke lože, u zaklonici, te kao i ovaj zastarjeo lav, zubom vremena i posolicom
Bark je bio star i prividno žitom krcat, a bijaše za dobru svotu novaca osiguran, pa kad se paron Zorzi kući povrati u grad, iza duga odsustva, prijatelji i znanci žalijahu mu se u po riječi, podsmjehavajući mu se u oči
” A neki, čisto zavideći mu, u četiri oka veljahu: „Dobro mu je uspjeo colpo di mano!” Sada je paron Zorzi još uglednija ličnost u gradu, prijatelj visoka klera i dobročinitelj svete Crkve.
Propovijeda večeras o mukama paklenim. Paron Zorzi, naslonjen na kameni stup do stare krstionice, sluša. — Da znaš kakve paklene muke čekaju te, okorjeli grješniče, ne
Jezuita najednom prestade. Paron Zorzi ponovo poniknu i duboko uzdahnu. Pa, podignuvši glavu, bojažljivo pogleda u propovjednika, ali, opazivši na njegovu licu
I nasta udaranje u prsa. — Isuse moj, milosrđe! — uzdiše paron Zorzi i krišom, jezivo pogleda u srebrno raspeće koje jezuita drži visoko nad sobom, obasjano toplom, mekom, poniznom
I u tomu premišljanju pred očima dolazi mu izranjen Spasitelj, nagrđen i okrvavljen od rana oštrih čavala... Paron Zorzi pomnjivo, uklanjajući se da ne zagazi u vodu, požuri kući.
I banu jedna susjeda u kuću, pa druga, treća; pitaju proštenje, ljube se i mire s njima... A paron Zorzi najednom nečemu se sjeti, diže se i požuri niza stube. —Kuda ćeš u noć? — zavika za njim žena. — Kuda ćeš? — ponovi.
More, vjetar i grmljavina njome vladaju, a veliko zvono prijeti, opominje. Paron Zorzi, krajem, pored kuća, penje se uz tijesne ulice. Kad mu sijevanje zasjeni oči, sklopi ih časom, i opet požuri.
— Što će ti moja ruka? — odvrati navlaš prezrivo žena od njega. — Idi gdje si dosada bio! — Morača! — javi se paron Zorzi, i njegovo glatko, posvema obijano lice, sa isprekrštanim crvenomodrušastim žilicama, čisto zadrhta i sav mu se život
—Idi kažem ti! —Kad hoćeš, idem... Ali mi ruku tvoju daj!... Daj mi tvoju ruku.... Idem! — reče u suzama paron Zorzi kad se žena srdito odmače od njega. Polako silazi niza stuba. U grudima ga jako tišti, plakao bi.
Otvori kućna vrata i ustavi se na pragu. — Morača, zbogom! — javi se. Žena ne odgovori. Paron Zorzi osluškuje. Pred njim j e duboka, tamna, ognjevita noć; s mora se čuje šum i odnekuda daleko dolazi tutnjava.