Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI
Sva se večera u plačevno pozorije obrati. Tu je g. Jevtimije [Ivanović], ondašnji prota zemunski bio samovidec, koji bi može biti i bolje kazao. Odemo u sobu gdi se kafa pije.
Matavulj, Simo - USKOK
— Sad ćemo doznati šta je. Općinski načelnik konte Pijero B., prvi vijećnik konte Marko Ivanović, još jedan vlastelin i tri trgovca prođoše kroz gomilu.
Ostali vijećnici, mlađi ljudi, bijehu u novoj francuskoj nošnji. Najbolji utisak činjaše Ivanović muškim izgledom i držanjem. Jedan za drugim, popeše se uz kamene, uske stube, što izvode na bedem.
Pijero, cepteći sav i dišući kao mijeh, reče Ivanoviću: — Molim te, Marko, progovori im ti, u tebe je jači glas! Ivanović viknu iza branika: — Crnogorci! Za... — Kakvi Crnogorci! — prekide ga ozdo krupan glas.
Što ne kažete prosto: šta traže Crnogorci? Ivanović mu odgovori: — To nijesu Crnogorci, nego naši podanici, iz ovih gornjih krajeva!
Zašto to nijeste učinili? Ja sad ne dopuštam da se grad ranije otvori! Ivanović se isprsi: — Gospodine, vi s nama govorite gore nego sa svojim soldatima!
— Nikada! — prihvati Ivanović... A ti, Pijero, samo kukaj kao udovica, kao što si navikao, mješte da se držiš kao kućić!
Ja ću grđe učinit nego konte Marko, ja ću tužiti kolonela guvernaduru u Zadar, i vi ćete tužbe potpisati! Ivanović sleže ramenima, ostali počeše razložiti o toj namjeri, pa opet dođoše na upoređenja pređašnjega stanja s ondašnjim,
Svaki je vijećnik imao što da ispriča o njekome od tijeh i da ga pohvali. U tome stigoše na trg svetog Trivuna. Ivanović, kome je kuća bila blizu, stade i zapita Pijera: — Hoćemo li u općinu, radi te tužbe?
— Ja, vi’š, ja bih da pričekamo, neće li se Tudešak izviniti, jer... — To sam znao! — prekide ga Ivanović, smijući se prezrivo, i otide kući. Ostali bjehu zadovoljni predomišljajem kontovim.
Bjehu došli: iz donjega kraja knez Ilija Ivanović i barjaktar Joko Špadijer; iz Bajica serdar Điko Martinović; sa Kčeva vojvoda Mićo Perka Šaletina i serdar Gardašević;
Od Crmničke nahije: serdar Savo Plamenac i proto Andrija Đurović. Iz Primorja: Krsto Kalućerović i Vuko Ivanović. Đak dodade: — Uz glavare je došlo dosta Crnogoraca i deset vojnika koji će ostati u manastiru.
Na razmaku među njima stojahu serdar Điko Martinović i donjokrajski knez Ilija Ivanović. Pred njima stojaše vezan visok mladić, velikih crnijeh očiju, mrke nausnice. — Što to bi, ljudi, ako boga znate!?
Sremac, Stevan - PROZA
Bratsko pozdravlje!« A njemu je toliko i trebalo. Tek neka se zna »da u tom i u tom mestu živi Petar Ivanović Bopčinski«. Jedan mu je dopis bio i štampan ceo, a drugi u izvodu. Njegove, bože, radosti!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Glasniji među njima bijahu: Ivanović Vuk Majina i Pribiović Stanko Pobor. S tim Primorcima bilo je pet-šest Vladičinih perjanika.
Gospodar se ustavi pod ikonama. „Neka uljegnu Primorci!“ reče on. Ona gomila uđe. Svaki mu pristupi ruci a Ivanović sam prozbori nekoliko riječi. „Sretna i vama bila nova godina i svemu lijepome Primorju!“ odvrati Vladika. „Sjedajte!
Jučer je opet dodio čojak i govorio mi...“ „Koji je to, sa srećom?“ zapita serdar. „Bogme, tajo, dobar čojak Ivanović iz Primorja!“ umiješa se Milica. „Je li to Lukin sin?“ zapita serdar pažljivo. „On bogme“, prihvati Joka naglo.