Stanković, Borisav - BOŽJI LJUDI
XIX DEDA VESA Svako jutro čim se zadani eto njega gde onako slep, visok, s lulom u ustima, u dugačkoj koliji i sa takođe dugačkim štapom ide sve uza zidove pipajući ispred sebe štapom i vičući: — E, deca, deca!
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Još samo sneg što ne pada. Napred ide šegrt, nosi fenjer, osvetljava nam put. Za njim moj otac, visok, u čohanoj koliji, pognuo se i pridržava svoju majku, moju babu, koja geguca i spotiče se, za njima mi s majkom.
svekrva, Mitina majka, i ona me spazila kroz prozor, pa istrčala ispred mene sa zavučenim rukama u pazuhe, u kratkoj koliji i nekim novim šalvarama.
Stanković, Borisav - GAZDA MLADEN
Prva uvek bila baba, pa onda otac, pa Mladen, i tek onda mati i mlađi brat. Baba uvek u kratkoj, do članaka koliji, sa zadignutim i za pojas zadenutim peševima da joj u poslu ne smetaju. Malo pogrbljena.
Slobodna, odahnuvši, obučena u novo odelo, navek u čohanoj koliji, i povezana oko vrata belom novom maramicom, sedela je celog dana ispred kuće.
— Hajde, nane! — počinju ponova. — Ama, ne mogu, deco... Mladen iziđe. Dolazi do nje. Vidi je kako sagnuta, u koliji, sva već ostarela, zgrčena, izgubila u onom količetu i jedva joj se vidi sitno, staro lice.
U prazničnom odelu, novoj koliji, čohanim čakširama, sa zasukanim rukavima, da mu se videla bela, nova košulja, ukrašena čipkama, sa natrag zabačenom i
Stanković, Borisav - TAŠANA
STANA (odlazi i vraća se): Hadži Rista. Ulazi Hadži Rista. (Star, suv i sitna lica u debeloj koliji; širokih, čohanih čakšira i plitkih cipela sa dugim, masnim brojanicama.) TAŠANA (ide u susret, i ljubi ga u ruku).
Zabrađena je duboko. Jedva joj se oči i čelo vide. U crnoj dugačkoj koliji. Oko vrata povezana belom, čistom maramicom.