Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Tako on, kažu, radi svake jeseni. Sjedi se oko kotla, pomalo pije i priča da kotlar ne zadrijema. Odmah do pinte sjedi Simeun Đak.
— Znaš ti zbilja, Petriću, kakav je zulum Simeun počinio u Bronzanom Majdanu? — upita me kotlar Mićan i sagnu se da sjarne vatru. — Još malo, pa će prokapati! — Zar ne znaš zbilja? — Ne znam. Kakav zulum? Kad?
— Đe ono stado' ja? — 'Nođe: „A već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa...“ — ispravi ga kotlar. — Da! — „A već, veli, ne gine ti oku dvije rakije popiti, pa onda kô kakva švapska gerenalina među Majdance, te
— Ne čuj, vilo, ne preuzmi glasa! — E, ljudi, baš 'nako po starinsku! — čudi se kotlar. — Da šta ti misliš? — prodera se Simeun. — Kad sam stigô u Majdan, mrtvo sve kô groblje. Niđe nikog!.. Pače nije!
ISTINITI ZULUM SIMEUNA BAKA —Ja mlim, ljudi, trebalo bi pretrgnuti; šta bi vi rekli? — upita kotlar, pa spusti spravu u pintu i poče „gradijerati“. — Zar ti to moreš, Mićane, brez svijeće? Ne vidiš, bolan!