Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Svet je gomilama išao da osuđena u zatvoru vidi. Rob na belome lebu svetu progovori: — Da zna car Petar košto ne zna, te da mene iz zatvora ovoga pusti, i život mi pokloni, ja bi njemu njegovu kćer našao i u dvor doveo.
Stanković, Borisav - KOŠTANA
Nije to ta gora! A nemoj tu pesmu. Drugo, veselo pevaj! »Lošo je« da se sad plače. STOJAN (sa čardaka): Košto, pesmu! KOŠTANA Koju? STOJAN Pesmu, kao što je tvoje lice, grlo, kose ruse...
KOŠTANA (srećna, iznenađena, grca): Ne, Stojane! Nemoj da me... STOJAN (upada): — lažeš! Ah ne lažem te, Košto! Sve bih ti dao. A i sada, evo, sve da ti dam! (Vadi sahat, kesu, ćilibarsku muštiklu.) Na!
A kako moj žal nigde — nigde dokle turski hat ide — nigde ga nema! STOJAN Košto, pesmu! Glas tvoj! Samo tvoj glas! Marko, vino! Vino, svu mladost da ispijem! (Grli Mitka.) Oh, bato!
STOJAN (iza sebe Marku, dajući mu dizgine i pušku): Drži konje i čekaj! (Prilazi Koštani. Posrće od radosti.) Košto, brzo! Hajde! KOŠTANA (Trza se): Ti? STOJAN Ja! (Užasnuto): Što me gledaš tako? Hajde! Brzo! KOŠTANA Kuda?