Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Iako je bio kuražan, beše se, bome, prilično uzjazbio! Utom zapeva petao u selu. Strahinji čisto laknu. Dobro je, sad se već ničeg ne boji! Tako je Strahinja dočekao svanuće zdrav i čitav.
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Ibro, idi Sevića kući, pa mi zovni Miloša. Vrata se zatvoriše. 13. STRAŠNI SNOVI Njemu nešto laknu na duši. Učini mu se to srećna misao. Ocepio je Ivana, sad još i Miloša. To su dva viđena čoveka, mogu i kmetovati.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Jedva nam malo laknu. Svi skinuli šajkače i brišu znoj. Ali ljudi su još zabrinuti i ćutljivi kao da su u iščekivanju neke nemani, jer tek
— Ih! — mahnu rukom kapetan Jovan. — Letela bi nam perdašina po ovoj ravnici. Izgleda mi kao da svima malo laknu. Išli smo lagano. Gledao sam neprekidno u planinu pred nama, ali se ništa nije videlo. Sretosmo kola sa ranjenicima.
Rajko otvori oči, a iz usta mu se ote uzvik blaženstva. I nama kao da laknu. A Stanoje tempirač priča: — Ne mogadoh više. Pa kud puklo da puklo, pomislih i pođoh.
— Dakle, mi nećemo više prelaziti? — zapita neko. — Ne, ne! — odgovori odlučno komandir. Nama svima kao da laknu. Topovi su bili pripravni za dejstvo, osmatrači su zauzeli svoja mesta.
Zinuše četiri otvora. Haubica stiže. Jedan se zanija i pade, opet se diže i svi se izgubiše među ogradama. Nama laknu, haubica kao da pobesne, tukući one otvore, dok smo se mi zadovoljno smejali i gađali neprijateljsku pešadiju.
Ja se još jedno dva puta nakretoh preko vrata konja... Tada mi laknu. Ađutant mi dodade čuturicu sa vodom, te isprah usta, a ostatkom se umih.
Ćosić, Dobrica - KORENI
Pognut, brzo prođe kroz praznu i mlaku mehanu zalivenu žućkastom svetlošću, zadahom užeglog loja i zagašenog ognjišta. Laknu mu kad uđe u sobu koja ga je uvek čekala zagrejana, bolje osvetljena, s toplom vodom za kavu.
U suton se i kuknjava dale i glasnije čuje. I raste šuplji brest. Aćimu laknu kad ga u grupi seljaka, vezanih jedan za drugog, vod vojnika potera u Palanku.
Aćim! — zatutnja sanjivo srce. Pridizao se tražeći reči. — Pst! Ćuti tu! — šapnu Nikola. — Ti si, Nikola — laknu mu i, kao da je bolestan, još ne shvatajući svoj položaj, mirno se opruži. — Još nisu otišli — reče Nikola.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
— Dale nemate kud... Ovde je rov. Stoj!“ — čuli su se razni glasovi. — Ko si ti? „Četvrti puk“... Meni laknu. U rovu nastade muvanje, pomera nje, razgovor vojnika i četnika. Čuje se nečiji glas: „Izlazi brzo!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
— Teraj pravo! — naredi komandir. Onda se obrati meni. — Idite napred. Iako se nađoh na čelu, laknu mi malo. Sad se bar udaljujemo.
„Svi su naši konji ovde.“ — Ama baš svi? „Svi, gospodine kapetane!“ — Dobro — velim ja, i nešto mi laknu. Odem u divizion... Dođoše i ostali komandiri i izjaviše da to nije njihov konj. To isto rekoh i ja.
Gospode! Grr-u! Odlete ka varoši... Valjda neće više. Vraća se. Ode malo desno... Izgubi se u magli. Svima laknu. Raspitujemo se gde pade. Kažu: među pešake. Ima dosta ranjenih. Komesari otišli u varoš da traže hleb.