Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Kruška nazva boga. — Bog ti pomogao, čestiti efendija! Marinkov mu glas zazvoni prijatno. On zastade i pogleda ga, a ovaj priđe te mu celiva skut i ruku, pa, držeći ruke na prsima,
Kruška ga je poznavao. Ama srodne duše kad se nadmeću, mrze se. I Kruška njega nije voleo. Ali, kad mu zazvoni glas Marinkov onako prijatno, on zastade, a kad mu Marinko celiva skut i ruku, on stade. — Kud si pošao? — upita ga.
— Kome ćemo? — stade se pitati narod. I nasta žagor. Dok najedared iz toga žagora izbi glas Marinkov. — Znate li, braćo, koga ćemo? Sve se oči okretoše na nj. — Ja velim da uzmemo Ivana Miraždžića.
Turčin se zamisli. Učini mu se pametan savet Marinkov. — Lijepo! — reče on. — Da ga pozovem. — Zovi ga, zovi! — reče Ivan. — Kazaće kad je majku za sisu ujeo!...
— reče Ivan pakosno. — Kome?... Eto ga neka kaže kad mu se ko do danas ulagivao?... To je posao tvoj i Marinkov!... Ja od Turčina ništa ne tražim! — Ni milosti? — reče Kruška i ustade. — Milost je u boga!...