Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
Ostav’te vi to samo meni. Ta zar sam zabadava bila u pansionatu! Ta zaludiću ja njega k’o dona Ignacija don Marijana u Ljubavnom napitku. — Ej, teretu moj — reče gđa Sida kad se nađoše kod kuće — bolje je da sam panj rodila nego tebe!
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
(Marijana) Plače se od tuge i od tajne, od čežnje i puna srca, plaču čovek i noć, i suze se mešaju, jer su sa istog izvora.
(Marijana) V Ovoliku razneženost i dečju uzdrhtalost, tu izrazito slovensku osećajnost koja sama u sebe tone i ceo bi svet za so
(Marijana) Humor i lirska atmosfera se usklađuju međusobno. Lirska slika pritom se izoštrava, a humor biva topliji, nezlobiviji.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
SLjEZOVE BOJE 6 ČUDESNA SPRAVA 9 TI SI KONj 13 POHOD NA MJESEC 18 MLIN POTOČAR 23 KONjSKA IKONA 29 RADE S BRDARA 34 MARIJANA 40 SVETI RADE LOPOVSKI 46 MUČENIK SAVA 53 DANE DRMOGAĆA 60 SLIJEPI KONj 69 DANI CRVENOG SLjEZA 76 DJEČAK S
I brat Sava skrušeno zaćuta, kao što i priliči jednom skromnom i čestitom lopovu koji ima srca i duše. MARIJANA U rano proljeće, kad opori žilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim pupovima, evo je — odnekle se zvonko javi
Bog zna ko mu je ta Marijana za kojom on svakog proljeća tuguje. Pa da, s njom bi on da ode nekud u ovu provlaženu noć, kroz tamne šume gdje sablasno
Sad se moja strina još više rasplače. Iako se i ovoga puta pominje Marijana, njoj se, ipak, čini da je ova nova pjesma baš njoj namijenjena. Savo, večeraj pa liježi, a ja odoh! Kuda?
— Gle, on još mene i kori — gunđa djed i prelazi na svoju muku. Priča brat-Savi o svome Nidži i njegovoj pjesmi. — Marijana, Marijana? — preslišava se Sava.
Priča brat-Savi o svome Nidži i njegovoj pjesmi. — Marijana, Marijana? — preslišava se Sava. — Ehe, jeste, bogami, još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je
— Ehe, jeste, bogami, još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je u Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdučki jatak. Da to ne bude ta?
Otkud Marijana iz Manite Drage kad se Nidžo onda nije bio ni rodio? — E, onda nije ta — mudro zaključuje dosjetljivi Sava.
Slikar bradonja već mnogo mirnije sudi o čitavoj stvari. — Čuješ, Rade, pa ne mora to baš biti neka tu, domaća Marijana. Bog zna zbog čega to čovjek tuguje, pa kroz pjesmu olakšava duši. — Hm, tuguje. Šta ima da tuguje?
Okreni-obrni, dok ti istom Veselica podskoči s mjesta kao da ga ubodoše šilom i dreknu: — Evo ta — Marijana! — Kakva Marijana? — Marijana, čujete li!
— Kakva Marijana? — Marijana, čujete li! Kad joj takvo ime damo, ubio me grom ako će se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani
— Kakva Marijana? — Marijana, čujete li! Kad joj takvo ime damo, ubio me grom ako će se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani.