Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Pušili su i pušili, neumorno pretvarali kilograme škije u oblake dima, i kad bi tako namirili izvjestan broj — tad bi umrli.
Ćipiko, Ivo - Pauci
! Jo, da je reć', pa uteć'; koliko je samo kadac masta dalo se s ove ograde za ono malo duga! U za' čas smo se na vas namirili! Bolje bi bilo da nas je more svih izmećalo, — očito i sve življe jadaše se žena. — To mi je fala!
govorili da su učinili dobar posao, jer da su nakon malo dana počeli prodavati komad po komad i već pri polovini imanja namirili se.
— Mi ništa ne išćemo. A sud neka čini po zakonu... — Ča po zakonu? — javi se Cirilo. — A nismo se namirili. — Kako namirili? — presječe naglo zamjenik državnoga odvjetnika i navlaš skide naočare, pa upilji pogled u nj.
— Mi ništa ne išćemo. A sud neka čini po zakonu... — Ča po zakonu? — javi se Cirilo. — A nismo se namirili. — Kako namirili? — presječe naglo zamjenik državnoga odvjetnika i navlaš skide naočare, pa upilji pogled u nj.
Ivo je uzbuđen, pa, da prikrije nemir, diže se i pođe k prozoru. — Kako namirili? — priupita i ne skida pogleda s njega. Cirilo blijedi i krišom pogleda u staroga Antu. — Dakle ste se namirili?
— priupita i ne skida pogleda s njega. Cirilo blijedi i krišom pogleda u staroga Antu. — Dakle ste se namirili? — javi se sudan. — Pa dobro! — i nasmije se. — Koliko si mu dao? — Deset fiorini, gospodine.
Onda nešto po stolu traži, pa se opet javi: — Pošto ste se namirili, naravno mislili ste kako bi najbolje bilo da se na sudu stvar pokrije? — Tako je! — veli stari Ante.
— proslijedi sudac, — da reknu da nisu ništa vidili? — Nisam! — rekao sam da smo se mi namirili, ka da ni ništa ni bilo. — Je li vas nagovarao da rečete krivo?— iznebuha upita sudac svjedoke.