Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletina je dobrodušno gunđao: — Zdravo, brate Striče! Kad se Jovanče predveče vratio iz Gaja, Stric ga presrete na pašnjaku.
Kad neobična povorka izbi na jednu raskrsnicu puteva u blizini same škole, pred njima se odjednom stvori Nikoletina Bursać, krupna i kosmata seoska momčina, Stričev rođak.
— A tebe ne bi, Nikoletina, da nam pomogneš u hvatanju ove družine — prekori ga knez Valjuško. — Zar ja ovoliki pa da na dječicu jurišam!
— Zar ja ovoliki pa da na dječicu jurišam! — grmnu Nikoletina kao iz kace. — Nemam o šta sablje krvaviti. — Bogme će uča imati po čemu drugom prašiti! — zlurado dočeka knez.
— Ih, alaj će biti dreke! — Jest mi i to neki kićen učitelj kad mu tolika djeca od škole pobjegoše — zabrunda Nikoletina češući uvo. — Ja sam negda iz kuće u školu bježao toliko sam volio svog učitelja Stojana.
— dočeka Stric kao iz puške. — Ćuti ti, zarobljeniče! — povika knez Valjuško. — Dobro kaže moj brat Stric — dočeka Nikoletina.
— nakostriješi se Nikoletina i nabra svoje guste obrve. — Imaš pravo, ne dam svog unuka, svog Strikana! — sad se pobuni i djed Aleksa.
Knez Valjuško povisi glas šišteći kao gusak: — Šššta! Pa ovo je pobuna! Nikoletina, ti buniš ljude protiv škole. — A, ne, ne, nije tako, brajkane! — zapjevucka momčina.
Ne da se taj. — Ima i pravo dječak! — graknu Nikoletina. — Danas te tuče ovaj, sutra onaj, udri, udri, dok najzad ne zaboraviš da si čovjek. U vola se pretvoriš.
Žandarmi su stigli, strogi i naoružani, ali prekasno: Nikoletina je već bio odmaglio s nekim ćumurdžijama čak na drugi kraj planine, da u nekoj šumskoj uvali pali ćumur, drveni ugalj.
Početkom aprila otišao je u vojsku i Nikoletina Bursać. Prolazeći pored škole, šiban susnježicom, on je domahnuo oproštajni pozdrav Jovančetu i Stricu koji su stajali
Sjećaš li se kako nas je Nikoletina jesenas branio kad je zauzet naš logor. Još istog dana, u povratku iz škole, njih dvojica nakupiše u Prokinu gaju po