Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
čadmi moji u ropstvu mene ostavili; dobro opšče prezrjevše, preko mene glede, samo o tom pekut se da slavu nasljede. Oružija sva moja vrag moj zatupio, pero svoje sa mojom sabljom zaoštrio: u krv moju umače, na me zlobu piše, čada moja nogami
Dobri moji sinovi ni u što svi stali, oružija sa pleći vragom dat morali; sise oni zmijeve sisati gone se, sa svih strana vražije napasti boje se.
proroci Slavu vozljubiša, Mene so otroci V pljeni ostaviša: Dom opšči prezrjevše, Voznenavidjevše, O sebje pekut eja. Oružija moja Zlobnje pritupljajet, A okovi svoja Na mja vozlagajet: Čada udručaja Nogami toptaja Vrag moj zlokovarni.
čada Už rasvirjepjeli (Kaja mnje otrada), V upornost prispjeli; Utrobu terzajut Moju, raskidajut, Sami už smjateni. Oružija svoja Vragom polagajut Iščušče pokoja, No ne obrjetajut: Zavist, merzost, zloba Mež imi do groba, Vožda ne imušče.
nežnim pjesnama serca blagomislenih zemljakinja svojih voshištava, isto tako je i sočinitelj ovih stihova, posredi šuma oružija Muzom oduševljen, posle slavnoizveršenog službe svoje vremene, sugubi loborni vjenac, na žertvenik otečestvene česti
Popović, Jovan Sterija - ROMAN BEZ ROMANA
— On legne na desno uvo i junački pored svoga oružija zarče. Može biti da će gdikom nepravo biti što smo Romanu u prisustviju nas sviju otpočivati dopustili; no kad
No so tim druge u veću jarost podigne. Trideset nji, koji budžu, koji vilu podignu i nemilostivo ova svoja oružija, kad do Romana stignu, u dviženije stave, tako da ovaj vitez, podobno onom iz Manhe, u nesvest padne.