Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
Poznavao sam i jednog učitelja, imenem Partenija, u Tripolici, koji bi gorko žalio protiv ovi[h] bedni[h] običaja, protiv koji[h] i knjigu je jednu na prostom grečeskom
Podiđu me mravi; mislim u sebi, ko bi drugi baš onde na obrazu imao Gavre iz Vukovara, vladike Partenija đaka, veliki mladež? Rad bi[h] ili da je ko drugi, pak na čast mu mladež, ili, ako je on, da me kako ne pozna.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Krajišnici se vraćaju... bježe od Banje Luke. Jadno, čemerno, ubijeno, bježi, ne obazire se... Ja i pokojni Partenija — vječna mu pamjat — stojimo gore kod košarâ, pa gledamo... Vrvi Krajišnik kô da iz zemlje izniče! Stali mi, pa brojimo.
siroma, ižednio, lijepo mu pjena trgla na usta, svrati se onom točku kod gornjije' mlina da se napije vode, a pokojni Partenija — vječna mu pamjat — zateže iz ostraguše, pa u pô pole čela pras!
A ja zgrabi' štuc, pa posred srijede onog mjesta đe je Partenija zgodio! Eno mu groba, nek mi ne da lagati — viknu oduševljeno Simeun i pokaza rukom na grob pokojnog Partenije.
— Veli pokojni Partenija: „Simeune, sine moj du'ovni“ — nastavi Simeun, kad iskapi čašu — „ti dobro, veli, znaš šta su, kaže, Majdanci radili...
Dobro to tubim, kô da je juče bilo. Bio sam uz pokojnog Parteniju momak. Tog cijelog proleća prepili su Partenija i Simeun i učili nekakve depešine... lepešine, kako li se kaže.
Dones'-de, Mićane, još jedan ardović! Drugog dana jope' štuc na rame. Ispratismo ga ja i Partenija nadomak onog mosta na Gomjenici. Tuj još popiše po nekoliko polića, ižljubiše se i alališe.
U cijeloj namastirskoj nuriji samo je te jeseni u Gavre Bradare pekô kot'o. Tri puta me je slao Partenija Bradari po rakiju. Ne da se Bradara ni dići. Veli: — Da te poslô mutesarip banjalučki, ne dam!
— Ne da. Kaže: „Da te poslo'o mutesarip banjalučki, ne dam!“ — Daće! — zagrmi Partenija. — A tebe nije poslô mutesarip banjalučki, već glavom Partenija Davidović Delić, iguman od namastira Gomjenice.
“ — Daće! — zagrmi Partenija. — A tebe nije poslô mutesarip banjalučki, već glavom Partenija Davidović Delić, iguman od namastira Gomjenice. — I Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice!
'Ajd sad! Ja iziđo' pred sobu i stado'. Od kaluđera sam se naučio prisluškivati. Vrata su otškrinuta, pa se vidi. Partenija otvori svoju sobicu za ostavu, pa poče izbacivati ođeću: — Eto ti, veli, Simeune, te moje ćurčine, što mi je pokojni
— viknu Simeun I poljubi Parteniju u bradu. — Tu ćurčinu, veli Partenija, moreš i naizvrat obući. Naoblačilo se, pa se bojim biće kiše... Mićane, povedi konje!
Kad se okrene škripne oružlje, a ćurčina se oko njeg' zasalampija. U'vatio ga nekakav merak, pa oda i sijeva očima. Partenija nešto oblijeće oko njeg' a on ga mrko pogleda i veli: „3nam! Dosta! Budi mene miran!