Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
kroz narod, koji nas je u čudu gledao, pojahasmo konje, i, onako okićeni peškirima kao da smo na nekoj selačkoj svadbi, poterasmo u galopu ka Milićevom brdu. Da mu samo izmaknem sa očiju.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Sigurno su dovukli dalekometne topove... Jedan vrabac skakutao je oko prozora, kao da je to neka pusta kuća. Poterasmo konje oko kuće. Ispod jedne strehe videlo se skorašnje ležište konja. — Šta ovo može da znači!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Na njegove grudi stavili su probušeni šlem. Glava u leša bila je krvava. Prinesemo ruku šlemu u znak pozdrava i poterasmo konje dalje. Konji su grcali od umora i sa njihovih vratova kapao je znoj. Toplota je bila nesnosna.
Inače bi u istoriju ušlo kako je bitka izgubljena zbog jednog kučeta. — On pogleda u časovnik. — Sad možemo. Poterasmo kasom. Uz put sam objasnio kapetanju Lazaru situaciju onoliko koliko sam i ja to čuo od drugih.