Dučić, Jovan - PESME
Nad bezbojnom vodom mir večernji beše. Časovnik nevidljiv negde izbi mirno: Tad potonje ruže lagano pomreše. I kad opet izbi: s topola se rasu Zadnje mrtvo lišće. Mir je na sve strane.
Matavulj, Simo - USKOK
Otac napija kćeri: „Hajde zbogom, djevojko! Dao ti bog sreću, kako bih ja rad! Dao ti bog poroda, prve kćeri, a potonje sinove, da se dva zla u domu ne sastaju. Najgori ti sinovi bili kao što su ova dva stara svata!
drvetima, ili ukraj izvora; za njekoliko nedjelja ne bješe pećine u koju ne zaviri, ni vrtače koju ne obiđe; u potonje, kad se bolje naviknu na vratolomno pentranje, najradije se penjaše na vrh Štirovnika, odakle je pod sobom posmatrao
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
tolika i tako važna pitanja narodnoga života, on je bio od ogromnoga uticaja ne samo na svoje suvremenike no i na potonje naraštaje srpske.
Lalić, Ivan V. - PISMO
i vodu budućega leta; Poslednja slika: kao retrovizor Pun druma što se odmata u ništa Besane oči rajski nazru prizor Potonje nesanice, utočišta. (5—6.
Pavlović, Miodrag - Srbija do kraja veka
Za večeru sedoše junaci bez glava, a neman se hranila s morskog dna. Rekoše knjige: potonje je vreme, eto se pogubi knez, a vaskrsava ubog Lazar, i oba ista: raste im moć da sami sebe poseju ko seme.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Ovo je potonje istina. Dalje, možda ćeš zamisliti kakvoga starca u dugim mantijama sa štakom u ruci. Niti je slika ni prilika takoga!
Ovo potonje, zaista se i dogodilo. Kako je u snu vrcao glavom, kamen mu se izmakao ispod nje, ah sad kad poteče da se (tobož) cjeliv
“ „Kako čemu? Nije li ti tri put rekao: ’dobro’ i još te cjelivao!... Vidiš da je na dobro! Ovo potonje odgoni sve ono prvo!“ reče Petar s uvjerenjem. Mnogi odigoše ruke i klimnuše glavama, kao tvrdeći očevidnu istinu.
, Ama, božija ti vjera otiću ću kad ti to želiš!“ reče, naglašujući te potonje riječi, pa kao da ga neko s visine ispušti, sjede odjednom na klupu, previ se i pokri lice rukama.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Pošto ih viđe, a ove dvije nju, začudiše se, i ove potonje dvije dosjete se, te spopanu jadnicu i zakolju, pa je mrtvu u goru ponesu.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Nad bezbojnom vodom mir večernji beše. Časovnik nevidljiv negde izbi mirno; Tad potonje ruže lagano pomreše. I kad opet izbi - s topola se rasu Zadnje mrtvo lišće. Mir je na sve strane.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Ima nostalgija prema određenom i prema neodređenom, prema znanome i prema neznanome; a ove potonje su najjače i najupornije. Nostalgija je sve što nas mami svojom slijepom neumitnošću.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
— Valaj, pogađaš kao po anđelu, a kaži mi: ali ti je milije proljetno runo vune ali jesenje? — Bogme, milije potonje. — Aferim, anumo, svaka ti je prava kao po koncu; a deder kaži mi: ali je bolje maslo ali skorup? — Bogme, bolje prvo.
— Bogme, bolje prvo. — Pravo sudiš, kao dram i madžarija, ali je i prvo i potonje sve dobro, pa kad znaš što je od šta bolje, zašto me pitaš?
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
A dok njega ne uočiše, bijahu se lij epo primirili — vrijeme bijaše zacijelilo sve nevolje što su ih podnijeli u potonje doba.
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
U ovo se potonje, razume se, ne možemo posebno upuštati, jer bismo se time: odveć udaljili od Matićeve poezije. Ali zato možemo ukazati,
ogledalskim obrtanjem), jer su obe tako uređene da možemo čitati razgrni milovanja grane, pa se onda vratimo na početak potonje reči i čitamo grane smeha razgrni.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
JELISAVETA: Nikad! O, kneže, kneže, nikada! Jer u toj krvi besne pučine Potonje snage rikom samrtnom Utonu, Đurđe, naša galija — Žalosni dvori sina Ivova...
Nastasijević, Momčilo - PESME
9 Ni reč, ni stih, ni zvuk tugu moju ne kaza. A dýge sveudilj neke nebo i zemlju spaja i spaja luk. HRAM 1 Potonje, znam, rastočiće zemlja ove kosti, dubinama da zapoje hram.
4 To zadnju premašiti je metu u bezdan sebe ko krenu; to sile je u cvetu mrklu razbuditi stenu. Potonje, znam, rastočiće zemlja ove kosti, dubinama da zapoje hram.
Iz gorke rane dubini provrem u vrelo. Potonje u pogreb sebi upalim zublje, radosno zapojem opelo. 2 Dublje, sve dublje — ploda se ne zače ovde da utoli ovu glad.