Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Jan je bio veoma blijed, lice mu rastrojeno bješe od uzbuđenja. „Jadnik“, reče Ivana, „Bog zna šta je promišljao gledajući sve ovo noćas, a mi ga zaboravismo! Ko zna ima li koga doma, i hoće li već ikad svog doma vidjeti!
“ „Pravo ću vam kazati“, odgovori sluga šapatom i nagnu se da ga bolje čuju, „ovo sam promišljao: Moj gospodin hoće da gine i bez nevolje. Može mu biti! Ja... e...
O svome stanju i o onome što će biti, treba razumjeti najpreče da je promišljao o svojoj ljubavi, jer sve drugo njemu bjehu sitne uzgredice.
“ Te riječi naniješe tišinu. Svak je za sebe nešto promišljao. Janko diže Miluna sa svoga krila, pa ga postavi kraj sebe i htjede da izađe. „Sjedi Janko!“ reče mu serdar.