Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
To su pripovedačevi rođaci — stric Nidžo, deda Rade, tetak, a zatim kućni poznanici i prijatelji, Petar Čobanin i Petrak Samardžija.
Ono što doista znamo, naučili smo ko zna kad, nehotično. Evo kako se samardžija Petrak, jedan od najuzbudljivijih likova tog dečjeg sna o sreći, sporazumeva s konjem o veličini i vrsti samara koji
- svečano objavljuje starac. - Kaže da je zadovoljan. (Ti si konj) Dete veruje u takva čudesa, u sašaptavanja divnih samardžija i pametnih konjića, u sveopšti, ohrabrujući red, koji je nesumnjiv, iako mu ustrojstvo izmiče, ili baš zato.
( Čudesna sprava) Lirska slika se lovi obazrivo, iscela: Samardžija se raznježeno zagleda u dolinu potoka Čapre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Najređi djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljskog gakanja.
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje. — Kako Vranac, Rade brate? — Dobro. —A kako Doruša? — Zdrava je, hvala
— Oh, grehote, ljudi moji. Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi. — A kako si mi ti, rođeni Rade?
Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo. — Ih, paripina! — prijekorno kaže samardžija. — Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugađaću mu, jašta neg ugađati.
E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi. Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika. — Pobro, šta ti bi odjednom? — Još on pita!
— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi. Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca: Ide on u mraku za tobom —
Konj koji puši! To bi bilo nešto. Međutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne: — A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. Ajde! Djed se uze krstiti.
— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče... Samardžija se tužno osmijehnu. — Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario?
— evo ga, gotov samar! E, moj brate ... Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg ljeta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom: — Đede,
Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja. Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica.
Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar. Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno.
Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.