Stanković, Borisav - KOŠTANA
Ide, Koštana, jesen, dom, kuća, brat moj, m’gla, i grobje... Toj ide. Tam ću i ja! I Koštan, k’d čuješ da sam umreja, sluzu da ne pustiš. Niko da me ne žali! Zašto, ja sam samoga sebe, za život moj, živoga ožalija i oplakaja.
Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te čekav, mladoženja te čeka. Digni se! Ne plači! Sluzu ne puštaj! Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo za žal i za muku zdaden!