Radičević, Branko - PESME
Već stigoše, Milun ponajprije, Već je silan u dvor uljegao, Ide mudro, pazi na sve strane, Pravo šeće junak ka stubama, Već je do njih — glednu — bogme Turčin, Zemlji pao, pušku preko krila, Uza stube glavu naslonio, Pa drijemlje, ni za
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Bakonji srce zaigra, te se bolje nadviri. U tome ga opazi Kušmelj, pa se uputi ka stubama. — Kuda ćeš, ti, Jerkoviću? — viknu Vrtirep. — Pa iđem da se pozdravim sa svojim ditetom.
Vi ovuda niste prolazili? Bakonja zamaha glavom i htjede da načini zamišljeno lice, ali mu oči otidoše ka kamenijem stubama, niz koje silažaše djevojka. Na njoj bješe plava, nabrana suknja i svilena opregljača.
— A naći će on prima sebi! Ajdemo gori, u kamaru — dodade pošavši ka stubama. — Sve mi znamo o tebi, Ive. Mi često o tebika razgovaramo. Čućeš samo šta moja Cvita o tebi zna...
A da bi se to ozbiljnije prepriječilo, fra-Brne dade napraviti rešetku pred stubama. Osim toga sta uređivati dvorište i vrt, koji bjehu prilično zapušteni. Sve je to zauzelo tri-četiri dana.
Ćipiko, Ivo - Pauci
— javi se najposlije načelnik. Pa ustade, a za njim i drugi. Potražiše klobuke i počeše se razilaziti. Na stubama, potsmjehavajuć' se, dobaci kao nuzgredno načelnik Tadiću: — Vidite da vam nijedna ne gre u dobro!
Pa, ugledavši u njima istinu, zastidi se, i, uz lagani drhtaj trepavica, obori oči k zemlji, i besvijesno uputi se prama stubama. — Ne mislim ništa zlo, ne srdi se, molim te!..