Matavulj, Simo - USKOK
Amin, bože! — povikaše domaći, krsteći se. Knez preli unakrst badnjak, pa srknu i dade čašu gostu. Ovaj se sjeti šta treba učiniti, okusi, pokloni se i predade čašu pristavu. Sve je to brzo bilo gotovo, sve se svršilo žurno.
Dragić se obazrije i, vidjevši lijepu oblu jabučicu, htjede prijeći ka djedu, ali se namah sjeti da je uvrijećen, te se opet okrete. Dijete mnogo više nalikovaše na Milicu, nego na mater.
Malo-pomalo, počeše se buditi utisci obrnutim redom, počinjući od pošljednjih. Sjeti se da su on i knez Drago legli iza ponoći, da je knez, gazeći lojanu svijeću, rekao: „Ja ću uraniti u crkvu, a ti,
“ Prije toga, prije nego što pođoše na lijeganje, sjeti se ljubljenja s brastvenicima, sa svojim brastvenicima! Osobito mu jedan od tijeh poljubaca ostavi traga u duši.
Osobito mu jedan od tijeh poljubaca ostavi traga u duši. Sjeti se pričanja svoga i njihova, osobito mu ugodno bi opomenuvši se, kako on visoko poraste pred njihovijem očima, kad
da je vladika u vrijeme mira skroman bogomoljac, koji živi u manastiru, koji gotovo nema nikakve svjetske vlasti. Sjeti se onijeh riječi staroga Mrguda, kako su Crnogorci u vrijeme Malog Šćepana globili vladike Savu i Vasilija!
— Vjerujete li vi u ta pogađanja? — zapita Janko Krcuna. — Vjerujemo kad pogode! Onda se svak sjeti pleća i pogađača, a ako se ništa ne obistini, onda ih se niko i ne spominje!... Ženske zapjevaše.
Kakva bješe ljetina? Je li ko umro od starijih? Je li bilo čarkanja s Turcima? Vladika postavi ta pitanja da se iguman sjeti o čemu ne treba da odmah govori, o onome što bješe najglavnije, o čemu svi mišljahu onoga časa, a to je o krvavijem
Svi postadoše zamišljeni, namršteni. Janko, sjedeći u nuglu iza Njegušâ, posmatraše ih redom. Iguman se sjeti što hoće vladika i potanko odgovori na pitanje. Poslije njega na red dođoše Piperi i Bjelopavlići i ostali dalji.
Najzad zagrize ga, pa, osjetiv slast, brzo ga proguta a onda se sjeti šta je, te uzviknu: „Ovo je božje oko! (bože oprosti!) Dabogda ti, bože i to drugo ispalo, i ja ga našao!
I lasno podijeliše ono kućerka, ono dvorišta, nješto gaja, nješto zemlje i stoke. Kad sve to bi gotovo, stariji se sjeti da obojica znaju samo jednu pjesmu. „A da kome će pjesma?“ zapita on brata.
— A vladika hoće li dopustiti četovanje? — zapita Janko zapita onako, ne misleći, ali se odmah sjeti da je rekao besmislicu!
Milićević, Vuk - Bespuće
Ona ga ne ču i ne maknu se. On pođe sav uzbuđen i uznemiren u svoju sobu i tek kad se udari o jednu stolicu, sjeti se da je zaboravio svijeću u inžinjerovoj sobi.
sunčanog dana zvona s manastira, tome zvuku odazva se negdje duboko u njegovoj duši jedan odjek iz mladosti, koji ga sjeti majke, braće i djetinjstva, toga bezazlenog i dobrog doba, koje ga preplavi sa hiljadom uspomena, — i u njemu se javi
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Prevari se tek ponekad, pa stane oprezno da zuzuće kao hrušt, krupna majska buba, ali čim spazi ono prokleto ždrijebe, sjeti se Veselice, i odmah se naljuti i zamukne. — Drvenjak zlobni, šta li je samo izmislio, psi mu bradu lizali.
— čudi se čiča. — Valjda dobili na dar, il zaplijenili. Prekjuče je oslobođen Prnjavor. Čiču nešto štrecnu. Sjeti se da je u izvještaju o padu Prnjavora stajalo i to da su u varoši zaplijenjena dva vagona oraha.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sjedeći tako izvadi iz torbe nekoliko korica hljeba, pa ih stane kiseliti u vodi i jesti. Dok ti se onaj junak sjeti da je zaboravio ćemer, pa trči brže bolje natrag.
U to dođe i mačka spolja, pa kad viće da nema žeravi pod onim kotlom što mu je rekla da poda nj najviše loži, sjeti se da je ovaj gledo šta se u kotlima vari te će mu reći: — Jesam li ti rekla da ne gledaš šta se u kotlima vari, a ti
Ali mu bude uzalud, jer niti bi cure niti stvari. A kad prođe podne i ićindija blizu primače, sjeti se hadžija da je prevaren te počne za onih sto dukata tužiti, veleći: Đe ja gotovih sto dukata pustih iz ruka,
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
! Da nije zmaj?!“ „Kradljivac zvijezda u tvojoj kući! — povika svraka — Treba ga tući!“ „Pogađam ko je! — baka se sjeti, u dvore korak upravi svoj — Kradljivac koji s neba leti niko je drugi, već unuk moj.
Neka ti barka još brže leti, i kad je nađeš, mene se sjeti, pa mi donesi peć.“ U zoru Mačak zaplovi dalje, pingvinu pozdrav sa barke šalje, veselo kapa maše.
“ Sjeti se Mačak starine drage, pa juri naprijed sa više snage, vjetar ga pjenom pljuska. U ljutoj buri lađica-čigra na grivi
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Prvo što mu k uhu doprije, bi jauk ranjenika i njemačke riječi. Brzo se pribra i sjeti se svega. Na Vaterlu, sila — brojna sila, savlada velikoga cara i njegovu hrabru vojsku.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Kad čuje muž za nesreću, stane lelekati koliko da je glavom poginuo, pa odmah opet k onoj proročici, a ona kada dođe, sjeti se što je, ali ništa mužu nešće kazivati, nego opet ženu mu pokara i sjetuje da posan sega bolji opaz ima.
Kad li evo rodi sina u krvavoj košuljici. Kad proročica vidi, sjeti se da je vjedogonja, pa sutuke radi iznese dijete na dvor od kuće i zavika iza svega glasa: „Čuj puče i narode!
u kamari, i pruži ruku da ga uzme, a ovca na njega skoči i ne da mu ga uzeti, nego na njega nasrće da mu oba oka izbije. Sjeti se on zlu, te uzme ovcu, pa s njom u goru tražeći i zovući kumu vilu, dok je nekako dozove, pa kad se sastanu, kaže joj
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Pa onda se sjeti e je slušao da ta rijeka otiče u more, a more da je široko kao nebo. Pogleda niz rijeku što je dalje mogao, dokle je
Pirija i Naćvar bijahu mišljenja Duvalova, a ostali pristajahu uz Tetku. Svaki se naprezao da se sjeti kakvijeh riječi iz svetijeh knjiga, kojima bi mogao potvrditi svoje mišljenje.
Sunce je granulo! Škeljo, ustaj i probudi Bukara! Sluge promrmoljiše nješto iznutra. Vraćajući se, Bakonja se živo sjeti jučerašnje trke i skakanja Bukareva. „Nema ti, brate, što Bukovičani!“ poče se razgovarati sam sobom.
Idu, idu preko širine, sve tutnji pusto polje pod njima. Kad se bjehu odmakli, sjeti se vojvoda da je i fra-Srdarina među vojnicima, pa ga stade tražiti, a kad ga nađe, ižljubi se s njim, i smjesta ga
!! Bukar, koji nas je za nos vukâ misec dana!!! — E, e, to je samo rkać kadar učiniti! — reče Bakonja i onda se sjeti kako je jednom zatekao Bukara usamljena sa drukčijim izrazom na licu...
Pa, poslije, ču kako joj drugarice pripijevaju „dijaka Bokonjicu“, zbog čega ih je ona izgrdila. Sad se Bakonja sjeti svega toga i sam sebe prekori što nije bio slobodniji pred njom, i zareče se da će je šalom osloviti, onako kako čine
— veli Bujas. Bakonju veoma iznenadiše ta nagađanja. To podjari njegovu bujnu maštu, te se sjeti mnogih sitnica iz skorašnjeg stričevog života, koje kao da potvrđivahu tu postavku.
Ali kad đakon spomenu zašto stric kupi dugove, onda se sjeti Srdarevijeh savjeta i očinih nagovijesti, te se prvo namršti pak se nasmija.
Ali namah opet mu se ražali, jer se sjeti da mu je Dundak pričao kako je očajnica tri dana zasopke dolazila na voz i tamo dugo čajala.
njegovi snažni i gipki udovi bijahu tako pokorni njegovoj volji, da to strica neugodno dirnu, te, ne znajući, zašto sjeti se svojih predaka: fra-Jerice, o kome se pjesme pjevaju, i još slavnijeg strica Jurete.
Navališe uspomene. Tuda je pošljednji put prošao s ocem dovodeći stričeva kulaša. Sjeti se sebe u benevrecima i opancima, glibava i smetena, pa onda, u svijem potankostima, razgovora s ocem i njihovijeh
Bakonja bješe dotle samo jednom video rkaćkoga popa, te ga je sad želja da se s ovijem pozna. Sjeti se jedne Srdareve pričice, u kojoj je bila praktička pouka kao u svijem Srdarevim pričama.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Neko se sjeti da im pokloni odbačenu željeznu peć, neko protruo madrac dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su se velikodušno oslobađali
širokim rasponom, od tog temperamentnog strastveno- aromatičnog registra, pa do nekih plemenito bijelih ugođaja! Sjeti se onog divnog Adagia!.. . — Bezuvjetno, draga.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Tad se tek sjeti prstena, pa ga prinese k vatri, a dva Arapa pa preda nj: — Šta zapovijedaš, gospodaru? — Zapovijedam da mi podosta
Najmlađi sin se sjeti nečemu i reče: — Braćo, ta mi ne idemo na veselje nego u žalost, jer tražimo očev izgubljen trs, stoga hajde da
U njemu zadrhta srce od radosti i već se naže da ju poljubi, ali se sjeti tetinijeh riječi. Učas zgrabi i djevojku i zlatan poplun s njom, pa bjež̓ natrag, dok dođe do svoje tete.
Kad izvadio bratske pože, ali oba zarđala. Sjeti se e to su oba pomrla, a njegov nož svijetao, kao da ga je sad, zabo u zemlju.
U cijelom mjestu ništa za jelo nego samo mesa. Bože, obješeno meso svake ruke, ali se on sjeti lijinih riječi da ne smije mesa jesti, a gladan.
u vezira su bile još tri sluge, koje je vezir dobro pazio; ali na smrti ih se ne sjeti. Sluge se pobojaše da im vezirov sin neće pošteno ajluke plaćat kô njegov otac, te se počnu zdogovarati kako bi se
Najmlađi se sluga sjeti nečem, te će im reći: — Ne bojte se vi! Kakav svijet? Ja ću njega propiti, pa će nam sve ajluke platiti.
Ja te ne viđu. Sad se tek sjeti vezirović da njegove gaće imaju tu moć da učine čovjeka nevidimim kad ih obuče, pa se ukloni te ih svuče i dođe pred
Ko izliječi, daje kralj što god uzište. Sad se sjeti sluga one trave te su njome miševi izliječili svoga druga, pa se javi telalu, a on ga za ruku, hod-vod, os-bos, te pred
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Mlađi sin potjera konje, pa s ocem odjuri iz grada. Starac, srdit, odmah se ne sjeti da je Spasoje zaostao, a poslije, kad su kola odmakla, pomisli: „Požuriće priječicom, pa će ih dostići”.
valjaće ti, — odgovara Spasoje, i očito žali oca. —A kako majka? — sjeti se najednom mlađi, i stidljivo obori oči i mače se s mjesta. Drži se i — odgovori otac, zamišljen.
Djevojka se postidi toga pogleda, jer se mahom sjeti o čemu gospodar natuca, pa iziđe iz sobe u kuhinju. Svi su toga časa mislili na njihova negdašnjega slugu Spasoja, koji
U dnu dvorišta grbavi postolar mlati čekićem po rastegnutoj koži; Cvijeta časom zaboravi na se i sjeti se njegove kćeri, učiteljice.
Najednom, prvo nego će da zaokrene u do, okrete se prama gradu; može biti da joj ga je bilo milo, ili se sjeti svoga poočima, ili svoje mrtve majke, tek, ne rekavši nikome ni riječi, nagne nanovo natrag nizbrdicom.
Dijete ga čeka i čeka i sada, kao djevojka, kad se one noći sjeti, protrne. Dugo je čekala. U krčmu dolaze ljudi i odlaze.
Htjede da prođe preko vojničkoga vježbališta, no sjeti se da je to zabranjeno, i sjeti se kako je jednom Spasoje pričao da se bio prepao od vojnika, jer bjaše prama njemu
Htjede da prođe preko vojničkoga vježbališta, no sjeti se da je to zabranjeno, i sjeti se kako je jednom Spasoje pričao da se bio prepao od vojnika, jer bjaše prama njemu pušku naperio, kao da će gađati u nj.
Gledajući u more, sjeti se onoga dana kad je zadihan pošao k njoj noseći u ruci jednu forintu; pokazuje joj novac i veli: —Našao sam ga u moru.
Još jednom, na pošljednjoj željezničkoj štaciji, prvo no što se otisnula u veliko more, zapazi nešto što je sjeti na njen siromašni kraj i, ganuta, živo ga se sjeti.
štaciji, prvo no što se otisnula u veliko more, zapazi nešto što je sjeti na njen siromašni kraj i, ganuta, živo ga se sjeti. Kad je vlak dojurio na veliku stanicu, hvatao se mrak; vjetar huče i studeno je.
Isprvice sjede i ćute, dok se Spasoje sjeti te donese večeru. Zalažu se polagano, kao preko volje, a Spasoje se svaki čas diže da posluži mušterije.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Nemaj brige, sve će na dobro okrenuti.“ Poče me žena jednom tući. U'vati me za grlo, da me udavi. Sjeti' se ja osvjeta: Živila naša premilostiva Zemljana Vlada! Ostavi ženo, Bog te ubio.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Idući, sjeti se paripa i sijena, pa se povrati da natovari. Muči se na svaki način, gleda uokolo da mu ko pomože, ali niko sada na
— Nemoj pisati, — opazi baba, — dok ne čujemo što daje. — Ja odoh! Nema ovdje moga čovjeka, — sjeti se iznebuha sestra Petrova ugledavši pero u pisarevoj ruci.
Dug je dan, stići će i kući. Sjeti se kobile: biće žedna. A sada mu je kobila draga kao oči u glavi: ždrijebna je. Nada se, ždrijebe će se u oca
i sud je sada za nas bolji od njih! — opazi Rade s uvjerenjem. — Pij, Mašo, rakije! — sjeti se i nazdravi joj. Pa, otrvši rukom usta, i pogladivši mrke na usnice, poljubi je: — Je li ti milo?...
Ali u putu, sjećajući se grdnih novaca, zanos malaksava: kad će iz duga izići? I sjeti se Rade. Pisao mu je neki dan da bude na oprezu sa gazdom.
Rade se nečemu sjeti, pa ustade sa kamena i pođe ka svojoj jari. Nožem poče gladiti neizrađenu držalicu od sjekire, pa nije Mašu opazio,
U gradu Rade se lako snašao. Upitao za biskupovu palaču, a kad mu pokazaše, sjeti se da on ponešto biskupa i poznaje, ako je to onaj isti što je otrag pet—šest godina, dok je on još klapcem bio,
Hodajući nađe se najednom u jednoj tijesnoj, prljavoj ulici; sjeti se da tu nastavaju „grješnice”, kako ih varošani zovu.
I, došavši, poredaše se oko mrca i gledaju u njegov zamrzao život, pokriven toplom, vunenom kabanicom. Neko se sjeti, pa skrši nekoliko suhih grana sa zamrzlih golih drveta pored puta i — naloži. Čeljad se okupi oko vatre.
— Treba napraviti od sijenskoga kolja nosila. — sjeti se onaj vrijemeniti čovjek. — A da, da, treba! — potvrdiše drugi. I trebaju priječnice i klinovi za učvrstiti nosila ..
Gazda veli: —Ti od poštena soja, pa da te ono bodulče popa sramoti pred ljudima! Rade u neprilici sjeti se: — Teško je, gospodaru, s njima parbiti se! ... Bojim se navaliće na me troškove...
Tek što on iziđe, došunja se općinski lugar sa službenim biljegom na kapi. Veli: —Poručili ste po me... —A, da! — sjeti se gazda. — Čuj, Glišo, što je od onoga odgojka u planini što ga pokojni Ilija Smiljanić držaše? ...
Popović, Jovan Sterija - ROMAN BEZ ROMANA
njegovi neprijatelja unutra utekao, predstavi se zamok Vlajkov biti, gdi se pogano leglo ukorenilo, kujući protiv njega sjeti i kozni, — može li da ga ova misao ne podigne?
odluka; mudra izreka SERDEČNO — od sveg srca, srdačno SIRJEČ — naime, odnosno, to jest; ipak, dakle, zaista SJETI (mn.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— ispitivao je Jovanče. — Dobro je sakriven u hladovini... — A šta ćemo kad udari kiša? — sjeti se razboriti Mačak. — Zar ne vidiš ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je čitavu Tepsiju.
Volim te više nego deset vukova! Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se sjeti da pogleda šta je sa Stricem.
— tiho reče čak i veliki obješenjak, Đoko Potrk. — A šta ćemo s Nikolicom, on je malen za zakletvu? — sjeti se Stric. Dječačić se naroguši. — Šta, ti misliš da ja ne znam ćutati?!
Odjednom je spopade takav strah da joj se učitelj učini veći od planine. — Šta bi sad, kuda bi?! Istog trena sjeti se Jovančeta i onoga nezaboravnog dana kad je taj hrabri dječak pred samim učiteljevim nosom iskočio kroz prozor i
— Izvan šume i onako nema neke naročite opasnosti, a u šumi... Tu se poljar odjednom sjeti drekavca, koljena mu klecnuše i on se bržebolje prihvati boce.
Odjednom, negdje u daljini, odjeknu potmula tutnjava od koje zadrhta zemlja. Jovanče se sjeti nedavnog susreta s Nikoletinom i nehotice izusti: — Rat! Pred školom je stajala učiteljica Lana isto tako uznemirena.
Sutra se tako mogu meni i na glavu popeti, a ja sve to mirno podnositi, ni prstom neću maknuti. Jovanče se sjeti Nikoline puške i zanijeka Glavom: — Ne, nećeš ti to podnositi. Momčina se prenu i začuđeno pogleda dječaka.
— Ustaše idu u tvoj zaselak, to sam pošao da ti kažem — tek se sad sjeti dječak, ali Nikoletina sasvim mirno odgovori: — Već sam ja vidio dim s Lisine i s Golog brda i za svaki slučaj
Poljar se sav strese od neobične slutnje i nehotice se sjeti početka neke stare junačke pjesme: „Ili grmi, il se zemlja trese, il udara more o bregove...“ — Eh, ili grmi!
— Dobar je čovjek čiča Lijan — sjeti se Jovanče učiteljičinih riječi. Kao da i nehotice potvrđuje te njegove riječi, starac lagano ustade, skide šešir s
— Lunjo, dušo, šta ti je? — Svi ste vi mene ostavili, čitava družina! — promuca Lunja. Jovanče se sjeti skorih priča o Stricu i Marici, pa reče s prekorom: — A zar sam ja svoju Lunju zaboravio?