Matavulj, Simo - USKOK
? — Mal’da ne što i Rus — objasni Krcun. — A kako ti je ime? — Jân. — Kako reče? Milica se zaboravi i umiješa se: — Eto reče: Janko! — Jesi li ti oni, te te zovu principom? — Da, mene zovu u Kotoru princip!
“ — „Ne bih, valaj“, reče onaj, „da mi daš najboljega ovna iz svoga tora!“ — Treći se umiješa: „Ada, ja bih za pletu otišao i pitao ga: molim te, Sveti, što sad radi bog?
Milica pobježe u kolibu. — Neka, ženo! — viknu knez. — Zar od nječijeg straha da je udajemo. Rako se umiješa: — Ne misli to Krstinja, no jedno, što je djevojka odavno prispjela za udaju i što, eto, na oči vene, i drugo, Milije
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Traži sebi konak gdje god znaš. — Dobro, Rade, dobro. Sad se i bradonja nađe pobuđen da se ponovo umiješa: — Stari, ovo ja skiciram da lakše mogu naslikati svetog Đurđa kako jaše, ej. Svetog Đurđa, znaš.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sad se naš Marko umiješa meću tičiće, i oni ga pokriju svojijem krilima tako da se nije moglo poznati da je on tu. Tek što su ga tičići
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Pa lijepo!“ reče Vladika. „No, vidiš, gospodaru, taj mi sinovac Kićun slaboduh i neviđen!“ Đakon se umiješa. „Valaj, zaista čudo, Gospodaru... Znam ga ja. E Crnogorca, na oči lošijega nije, ja mnim, rađalo se u ove naše krše..
’ — i ja ga povedoh na zli put njegov!“ „Ne tako, serdare!“ umiješa se Ozrinić. „Da li nije časnije po nj, što je odmah primio crnogorsko krštenje, bez kojega se ni rođeni Crnogorac ne
— Te kako! Gospodar je nabavio sjeme s mora. To je dobro, jâ ništa manje od leba!“ „Dobro je rekao, bogami!“ umiješa se serdar, smijući se. „E, te ja jedi od onoga. Šta ćeš! Svako jutro bjeh tanji u pasu, dok ne pobjegoh!
“ „Koji je to, sa srećom?“ zapita serdar. „Bogme, tajo, dobar čojak Ivanović iz Primorja!“ umiješa se Milica. „Je li to Lukin sin?“ zapita serdar pažljivo. „On bogme“, prihvati Joka naglo.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Sve se zna. — Ma ko je to slagâ, trista mu krsta i svetaca?! Tada se knez umiješa i napravi lice kao da sve zna. — Ne psuj, magarčino, nego kazuj di je konj.
A veliš da sam ja kriv! Pravo veliš! Kriv sam, te dosta, što sam te držâ za druga!... — Nećemo tako! — umiješa se Bujas — nego ćemo da budemo pravi drugovi. Šta je tebi teško, to ja razumim, jer je i meni teško bilo spočetka.
Kaži, jesi li? — pitaju. — Je li ja? Je li? Ja kâ velju... — Nemate ga rašta pitati — umiješa se Trtak. — Nikada vam neće odgovoriti na ono što ga pitate, nego se onda još više smete... Puštite vi mene!...
Ona je navikla živiti u ravnici, pa, borme, i u svakom izobilju. — Lako je za sve to, ako ti samo oćeš — umiješa se Kriva. — A šta tu „krupna“, „bogata“, „starija“ i šta ti ja znam — veli Čagljina. — Glavna je stvar: čast.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Sad se naš Marko umiješa među tičiće, i oni ga pokriju svojijem krilima tako da se nije moglo poznati da je on tu. Tek što su ga tičići
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
— prekidoh ja. —Da, sama!... oduži on i, nasmijavši se od srca, pogleda u staru. — Kaži gospodinu sve što znaš! — umiješa se Antica mirno. — Nije u tome zla! — A što ću kazati? — popusti on. — Ona je, valja reći istinu, majka ovoga školja.
Ćipiko, Ivo - Pauci
—Poslaćemo ga svim općinama. Doći će i na vas. — Kakova sramota? — umiješa se u razgovor Ilijv odvjetnik. — Oni idu za svojim ciljem, a taj je očit: hoće da pomađare sve što nije mađarsko, pa da
I Marko ćuti i premišlja kako će zgodnije da zapodjene razgovor, a kad Božica skide sa vatre bakru i umiješa puru, odloži lulu i prihvati sa kućnom čeljadi da ruča.
— Ne dam zemlje dok mi je glava živa!... Ne dam je do boga ! —Pusti, Rade, sinko! Što slušaš tuđe ljude?— umiješa se stara. Ali Radu kovačeve riječi razjariše i u srdžbi odluči da dalje ne čeka.
Na obali sakupila se silesija svijeta. Na strani posebice stoji družina iz njegova sela. On se umiješa među nju i potraži Mariju. U gomili sastadoše se njihovi pogledi, nu ne mogoše da progovore ni riječi.