Ćipiko, Ivo - Pripovetke
I gleda ih pred sobom žive: njih dvoje, jednog do drugoga; i dok ih gleda, zaboravlja na nevolju i besvjesno u duši mu se useljuje veselje: dok je njih, što će da žali! Zar na svijetu ima išta jačega i vrijednijega mimo njih?
mišlju da će se daleko iseliti, preko svijeta, i nije joj žao, jer tamo će naći Spasoja koji joj se sve više u moždane useljuje.
kraj naslućuje u duši: toplije je u prostoru, i toplota narednih dana kao da joj nosi novu struju i u život je useljuje; lijepo, kad, obasja sunce, u njemu gleda Spasojevu priliku i zanaša se njegovom mladošću.
što im je te su neveseli sada kad su dočekali što su odavna željeli, pa s njegova lica veselja nestaje, a u dušu se useljuje laka sjeta. Najednom im se oči sukobiše, i zadrhtaše trepavice u času objavljene sućuti.