Ćipiko, Ivo - Pauci
U govoru dođoše u ravnicu, na širi put. Ivo časom odahne, pa pođoše nanovo usporedo. Na dogledu sela, na raskršću, zakrene putem što je vodio crkvi i pozdravi se s Jurom.
Sunce se bijaše posvema nagnulo zapadu, nu za sve još je žarilo i sipalo im svjetlost u oči. Na širem putu iđahu usporedo, šibajuć živinu, i za neko vrijєme ne progovaraju ni riječi.
I, hodajući tako usporedo s njima, osjeti silno samilovanje i ljubav. On se primaknu k djevojci da čuje ako će i ciglu riječ iz njenih usta ...