Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
bora složenih u osmijeh, kad popusti grč hotimičnosti — kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice prisna briga čovjekova, njegov rođeni udes!
Ona će crpsti svoje sokove i svoju istinitost odatle što će, kao i sve druge, ranije čovjekove šimere, kao i sva čovjekova božanstva, biti sazdana od krvi i mesa, od bunila i od stradanja onih koji je u sebi nose i koji joj služe.
ne sumnjam da će taj događaj uzeti kao jedan od prelomnih fakata, kao jednu od onih epohalnih vododjelnica u povijesti čovjekova razvitka. Događaj možda ravan momentu kad je u ljudskoj životinji nikao prvi tračak svijesti o sebi i o svojoj smrti.
(Tek sam kasnije spoznao da se to što leži u onom ipak zove nada, „slijepa nada“, čovjekova moć iluzije, ili naprosto: čovjek.