Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI
Kad naša vojska uđe u grad i opazi pirinač, počeše svaki jagmiti, svak za sebe. Tu se desi neki buljubaša Živko Šljivić iz požarevačke nahije, koji je posle vojvodom postao, i uze jedan ̓arar.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Sastavili čiča Trišo, mlinar i Vinko Šljivić, krčmar, uz pomoć pune boce i guščjeg pera. U oglasu oglašujemo i proglašujemo ovo: Prošle noći, kad smo se peli na
Šarov i mačak Tošo stigoše do rijeke, baš u blizinu one krčme gdje su nedavno pijančili čiča Trišo i krčmar Vinko Šljivić i pisali onaj mudri Oglas i proglas.
Jednom godišnje na dan mačkova povratka, čiča Trišo i krčmar Vinko Šljivić sastaju se kod vodenice, piju kao ribe i prijete mjesecu: — Čekaj ti samo, mi ćemo te već jednom skinuti, da ti
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
»Nema elbeta, gospodine Purko, loša slugo lošeg gospodara!« svršuje se dopis, a potpisan: »Žika B. Šljivić — Seljo«. E, njegove radosti toga dana kad su stigle novine u selo i njegov dopis mu pročitan s njegovim celim imenom:
E, njegove radosti toga dana kad su stigle novine u selo i njegov dopis mu pročitan s njegovim celim imenom: Žika Buki Šljivić, pa još »Seljo«!
A oni vlas’ uzeše sebi, a mal mu podeliše među sirotinju. — I on to potpisa baš? — zapita Žika Buki Šljivić, »dopisnik« onaj.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
varoškog suda u prestonici, on se proglasi čuvarom državne kanape; preko puta njega za istim stolom stari praktikant Šljivić, kratkovidi smetenjak, čuvar je državne igle i crvenog voska.
Bio je Šljivić jedan od onih naših starih službenika koji nikad, za radnoga kancelarijskog vremena, ne podižu glave, jer su preterano
I tako sede oni, ćaskaju, i jedino Šljivić, u naočarima što su kanapom omotane, neumorno sve pilji i prepisuje, jer svi oni ostali, od svojih dodeljenih predmeta,
isplaćuju onu istu, prvu i jedinu, još jutros popijenu kafu, te Iketa oštro osuđuje ovaku zvaničnu korupciju, i Šljivić se njega ponajviše pribojava.
Ali Šljivić to energično odriče, i naprotiv ubeđuje da u svetu ne postoji taj koji bi bolje od njega čuo, i da nema lakosanijeg čovek
I to izgovori vrlo brzo i zamršeno. — Molim? — pita Šljivić, još uvek pod utiskom one teorije o gluvoći. — Gadžo Štiparević? — kaže Iketa, ali sad još brže i zamršenije. — A ne!
— kaže Iketa, ali sad još brže i zamršenije. — A ne! Ne bavim se športovima, nije to za mene — odgovara Šljivić, i dalje kaplje nad onim prepisom. — Pa nije reč o športovima — zbunjuje ga Iketa. — Ja sam jasno kazao Gadžo Štiparević.
Uostalom, smešno je da Vi kao Šapčanin kažete, umesto gađ’o bolnicu, gađ’o špitalj — i grohotom se smeje Šljivić što ga je tako poklopio. — Može i ovako i onako — brani se Iketa. — A ko je gađ’o bolnicu?
— Kakva bolnica? Ni na um mi nije pala bolnica. — Ta ostavite — ljuti se Šljivić. — Ja čujem sve šta se govori u arhivi i zasedanju, svaku reč, a tek neću Vas čuti tu preko puta mene.
— Nije velika, ali je presuđena — kaže Šljivić sasvim ravnodušno, i sve udešava one kanape oko naočara, pa se pravi i da ne obraća pažnju na ono što govori Iketa, a u
) — Nemam čast poznavati Vašega zeta — odgovara Šljivić. — Žao mi je da ga ne poznajete. Međutim, morali ste, svakako, dobro poznavati čuvenog Šapčanina Žagora koji je
Tako oni cene velikane, a mi? — Pa mi smo još mlad narod — rezonuje Šljivić. — Ali, u svakom slučaju, treba da se ponosimo i da budemo gordi što je naš čovek pronašao jednu takvu spravu kao što
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
i njegov drug, žandarmerijski kaplar Mane Varalica, svratiše u krčmu i udariše po svetoj velikomučenici Prepečenici Šljivić.