Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Začu glasa, hitro potrčalo dok u polju pristiže đogina; pokraj đoga hrče poskakuje, a zlatan mu litar pozvekuje. Milo bilo, razgovori s' bane.
Kad to viđe Strahiniću bane, prohesapi i umom premisli: baš je čador silna Vlah-Alije, te đogina konja prigonjaše, koplje junak skide sa ramena, te čadoru vrata otvorio a da vidi ko je pod čadorom.
Znaš li, bane, ne znali te jadi, da sam sade na Goleč-planini, da te vidim u carevoj vojsci, poznao bih tebe i đogina, i tvojega hrta Karamana, koga voliš nego dobra đoga? Znaš li, bane od malene Banjske?
Strahiniću bane, za desnu je ruku uhitio, privede je k kuljatu đogatu, pa se đogu fati na ramena, turi ljubu za se na đogina, pa pobježe bane uprijeko, uprijeko, ali poprijeko.
Kad to začu Oblačiću Rade, on okrenu debela đogina, ode brzo na gornja vješala, te priviknu na katane mlade: „Ne vješajte dvije vojevode, mene ih je Đurđe poklonio!
Pa on skoči na noge lagane, te opremi nejaka Alila, izvede mu đoga debeloga, te se Ture na đogina baci, ponosito na biljegu dođe, ode čekat od Kotara Janka; s desne njemu strane do ramena, do ramena Kovačina Ramo i do
lice do vilice, sinuše mu zubi do resice; treći put ga udario Janko, pres’ječe ga po svilenu pasu, pa ga turi sa konja đogina. Mili bože, čuda velikoga!
Dobar tumbas vatre načinite tuna — tu Tupani — selo u Hercegovini turiti (sa konja) — oboriti: Pa ga turi sa konja đogina turiti oči — pogledati Turćija — Turska tucak — prosjak (v.