Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Al' istina, što Momčilo kaže, Jabučilo krila popuštio, popuštio krila do kopita. Tada ona krila namazala, namaza ih lojem i katranom, pa svijećom krila
Da je kome pogledati bilo kako s'ječe vojvoda Momčilo, kako krči druma niz planinu! Više tlači konjic Jabučilo neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe; al' ga loša sreća susretnula: kad iziđe prema Pirlitoru, susrete ga devet
Kune njega vojvoda Momčilo: „Jabučilo, izjeli te vuci! Iz šale smo odavde lećeli, bez nevolje, tek od obijesti, a danas mi polećeti nećeš!
(Momčilu) krilata konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovdje se pjeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile“. U Momčila sablja sa očima, tj. sablja na kojoj su naslikane oči.