Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Davno je nestalo i topova i tobdžija i malog Jovančeta sa srebrnim tokama. Poneko čobanče tako i zaspi s glavom uz kamenu ploču, sanja čudne snove, a kad se od straha prene,
— A gdje je to? — Da, zbilja, nijesi mi još ni kazao. Gdje je? Kad mu Stric ispriča za Jovančeta i za Tepsiju, Đoko samo veselo podvrisnu i stušti se putem u pravcu Prokina gaja. — O-op, juriš u hajduke!
“ VII Družina malog Jovančeta polako je rasla. Dan-dva poslije Mačka i Potrka, Stric je u logor doveo novog druga, Nik Ćulibrka.
— Hoćemo, ali ne ovdje — reče Jovanče. — Ja sam nešto drugo smislio. Zaklećemo se na grobu hajduka Jovančeta. Svi se dječaci naprečac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem.
Slažeš li se, Nikolica? Mališan zabrinuto pogleda kuju, pa logor, pa Jovančeta, pa opet kuju i odvrati teška srca: — Pa nek ostane.
Od obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovančeta, gurala Vanjku Širokog. Morali su najzad da je vežu za kočić pred njenom kućom, jer je smetala u poslu.
Grickao je zamišljeno tvrdu stabljičicu nepoznate biljke i odjednom se oglasio: „Ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta.“ — Ol rajt! — povika Nik Bulibrik. — To će biti dobro. — To, to! — prihvatiše i ostali.
natpis od krupnih štampanih slova ispisan širokom majstorskom olovkom Lazara Mačka: „Ovdje živi hrabra četa harambaše Jovančeta.“ IX Nastavljalo se uređivanje logora. Poslije kolibe i pseće kućice, načinjeno je jedno malo obzidano ognjište za vatru.
— A od koga sramota? — pitao bi neko. — Možda najviše od Jovančeta, od Strica... — Ne, ne, ni od koga pojedinačno! — priznao bi svaki dječak.
— Šta bi sad, kuda bi?! Istog trena sjeti se Jovančeta i onoga nezaboravnog dana kad je taj hrabri dječak pred samim učiteljevim nosom iskočio kroz prozor i pobjegao.
XV Jesenje sunce već je bilo ugrijalo prohladnu sjenovitu jutarnju šumu, a od Jovančeta i Mačka još ni traga ni glasa. Treperile su po Gaju zlataste sunčane pjege, mamile u igru, ali dječacima se nikud nije
Svi su već odavna na okupu, ali nema dvojice najglavnijih: voće Jovančeta i majstora Mačka. Šta se može početi bez njih dvojice? — Da nijesu stigli prije nas pa nekud otišli?