Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
uživajući u svirci muževa i čekajući da, kad se njima, muževima što iznese za jelo, i one priđu i jedu zajedno... Aščika, zasukana, s golim laktovima, gurala se, gotovila tamo u kujni; iza okolnih zidova virile su žene, devojke i gledale
Posle, kao da im tesno bilo u sobi, te izišli u baštu i tamo zaseli. A u kući ostale samo žene: aščika, neke muževljeve sestre i jedna stara tetka mu, koja je sad zamenjivala svekrvu.
III Kako su posle raspremili i namestili postelju u sobi, kako je aščika uvela mladoženju k njoj — ništa ne zna. Jedva se seća: kad joj je pukla i poslednja kopča na jeleku, ogolila joj se prsa,
Skočila je. Klecajući navukla je mintan, bošču i, spotičući se u kujni o razbacane sudove koje sinoć pijana aščika nije mogla da ukloni, izišla. Čula je kako aščika, probuđena njenom lupom i spoticanjem, progunđa za njom: — Ti li si?
Čula je kako aščika, probuđena njenom lupom i spoticanjem, progunđa za njom: — Ti li si? — Ja, ja. Ništa, teto! — umirila je ona aščiku i
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
Pokloniše se pred Todorom i zbiše se i stadoše do zida uz kapiju. Čočeci skidoše čampare, pa i oni pristojno stadoše. Aščika brzo tada priđe Todori, pokloni joj se. — Srećno, babo!
— Daj, da okusi štogod. — Ko? — pogleda ga u čudu aščika. — Sofka! Zar dete da ne jede ništa, da mi je gladno. | — Posle će ona!
Zar dete da ne jede ništa, da mi je gladno. | — Posle će ona! — uvređena što joj se u njen posao meša, odbi ga aščika. — Znam ja, posle će ona. Sa deverom zajedno da jede, kad gosti budu jeli... — Kako posle?
video kakav izgleda, kada joj počne o tome govoriti, a zato i traži da sada svirači sviraju, da od njihne huke i larme aščika i svekrva ne bi čule njegovu ispovest. I ko zna, sigurno bi to bilo, da se u tom ne pojavi aščika.
I ko zna, sigurno bi to bilo, da se u tom ne pojavi aščika. A po njenom licu, držanju, videlo | se da se dugo i dugo rešavala, da je tek posle mnogog navaljivanja, molbe a možda čak
— Hajde, hajde, svekre! Dosta je, vreme je... — Ohrabrenije na to njegovo ćutanje poče aščika da žuri. A Sofka je znala kuda je poziva, šta znači to njeno „hajde“, kuda je vodi, u kakav ponor...
A Sofka je znala kuda je poziva, šta znači to njeno „hajde“, kuda je vodi, u kakav ponor... Vide kako joj aščika strogim pogledom poče da daje znak, da bar ona, Sofka, ne bude luda, bar ona zna šta sada treba da se radi i onda neka
Ali u tom ču se strašan Markov glas, koji se beše ustremio na aščiku: — Đid ti! Šta ti? Ali aščika kao da je bila spremna na to, jer ču se kako ga utišava: — De, de... gazda-Marko, znam ja...
Ali na to, kao odgovor, ču se samo lomljenje sigurno trpeze, prozora. I to tako strašno, da aščika, unezverena, izlete sa zaprepašćenim uzvikom: „Kuku“, koje bi ugušeno još jačim prskanjem prozora, ne samo stakla nego
A sada, samo njemu se ne da, samo on to ne sme!... I ko zna dokle bi i kako — da se ne ču gde aščika u kujni svekrvi poče uplašeno govoriti: — Snaške, ja više k njemu ne smem.
Sve je bilo mrtvo. A Sofka, da bi sad, kad svane, kad aščika uđe, zatekla sve kao što je red, običaj, kako brak zahteva, morala sama mladoženju da diže, raspasava.
Ali se i to svekrovo poče kao zaboravljati. Sofka ga poče u sebi izvinjavati. Pijan bio i, možda, svekrva i aščika nisu umele kako treba da mu objasne, i zato on nije davao da ona sa mladoženjom ode u svoju sobu, a ne što je on sam