Milićević, Vuk - Bespuće
drumove; bilo je u tome svemu mnogo jedne bijedne nemoći, nečega bez snage i bez volje; kiša je curila s prezrivim, bezvoljnim jadom, vazda jednaka, i preko mrtve noći i zamrzlog jutra i dana koji je kunjao.
kako ju je ona zapamtila: zamišljenu sa čudnim i sjajnim pogledom u časovima samoće; sa ravnozvučnim i suvim glasom, bezvoljnim kretnjama i jetkim smijehom pred mužem; povučenu u sebe; sa vrlo rijetkim trenucima raznježenosti kad ju je uzimala