Matavulj, Simo - USKOK
da je i Milica kneževa tako vjerena s jednijem Cucom, ali da se o tome živo radi da se vjeridba razvrgne, jer je Cuca gotovo bogalj i „suklata“.
Milica je vjerena još u kolijevci sa sinom cuckog barjaktara, Radoja Dragojeva. Radoje bješe kao najbolji Cuca, a bješe još od najboljih prijatelja našega kneza.
Tada mlađarija zapodjenu šalu. Zavrže je vojnik Cuca. Započe: — A da divna ognja! Ja mnim da je sastaviti sve ognjeve što sad na Ceklinu gore ne bi se sastavio ovoliki!
“ — Braniš ih, jer ste kao i oni! — povrnu Cuca. — Za vas se može reći: „Sedam kuća jednu kozu muze, još se hvale da se dobro hrane!
— Ama, zar ne znaš da Cuce o drugom čemu i ne misle! — prihvati Ceklinjanin. — Za pripovjest je koliko jedan Cuca može pojesti! To sam još kao dijete slušao! Moj stric išao je jednom onamo da sudi. Pričaše: „Odoh onamo da kmetujem.
Slušali ste da u njihovi stari sijali sô, pa im se još potražuje! — A oprostićeš zato, to su radili Ćeklići! — reče Cuca. Vojnik Ćeklić odazva se: — Nemoj ti na nas prenašati vaše rabote i vašu slavu! — Ama, jeste, čoče!
— Kakvo jaje? Kakvo oko!? — pitaju iz družine. — Vaistinu, da vam pričam — nastavi Cuca. — Vraćao se Ćeklić iz Kotora, pa preko granice srete se s Primorcem, koji nošaše tikvu. „Šta ti je to?
— Što to? — Ništa manje no to: Miraš Cuca, brat Radojev, ište Milicu za svoga sina Stojana. — Što reče ženo!? — viknu Drago. — Eto to!
I tako se, veli, neće vjera sasvijem prekršiti!“ — To je poručio Miraš Cuca! — viknu knez... — I to baš danas, na veseli dan! A, crn mu obraz dovijeka!
Kako li se brastvenici začudiše kad po ručku bahnu među njih Miraš Cuca! I on se u prvu snebi, ali se, malo-pomalo, oslobodi, te kad ga, nakon svakojakih razgovora, niko ne zapita što je
— Neću, božja ti vjera — reče knez mirno, ali odlučno. — To sada kažem čisto i jednom zavazda! Cuca preblijedi, ali reče meko: — Vaistinu, nijesam došao ni da se prem, ni da nazor što učinim, no dođoh na poziv
Pogodite? — Miraš Cuca! — reče Labud Markov. Svi streknuše. Knez zapita Labuda: — A otkud ti znaš? — Reče mi njeko od Kustudića da ga je tu
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
: »Sočinio i pred blagočestivim hristijanom izgovorio slovo sije u hramu svjatago Preobraženija svjašče nik Jovica Cuca«, pa to preda gospodinu proti, da, po nadležnosti i dužnosti, pošlje Preosvećenom na ocenu.
Ali pusto đakonsko srce: zna da mu nema više od jedne čašice (pop Cuca je velika cicija), i opet vuče, vuče... Elem, tako oni mene, kao i svakog mlađeg, slabo zarezuju, a dobro tovare...
tako nešto... Mene, do duše, neki put tekne u srce, naročito kad zažmiri svojim malim zelenkastim očima pop Cuca, pa me pogleda s mnogo saučešća, kao da bi rekao: »Ej, veselniče; još ovo koji dan si među nama, pa posle — so
« A ja se topim od radosti. Pa kako mi je kad pomislim na rastanak!... Prvo mi dođe u pohode pop Cuca. Žali se kako je kod njegove kuće nevolja: žena mu već dve godine ne ustaje s bolesničke postelje...
Prota je udovac, a pop Sima se razdvojio sa svojom ženom onako među sobom, na lep način, a već Cuca muči muku dve godine. Pop Petar ima dobru ženu, ali za njega pričaju svašta...
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
MUHADINOVIĆ FERAT, začirski kavazbaša RIDžAL OSMAN JEDNA BABA Lica koja pesnik nije uneo u spisak: Vuk Marković, jedan Cuca, jedan vojnik, drugi vojnik, svat Crnogorac, svat Turčin, đače, đaci.
SVE U SMIJEH I U GRAJU. SERDAR VUKOTA Danu pričaj koji što ste došli, da idemo, da ne zamrčemo. JEDAN CUCA Pričaćemo, a imamo dosta! Prosta sablja po sto putah turska, od Kosova koja nas siječe, pri zlu tome, ako je istina.
A đe vi je ta zlosrećna baba tê među vas nož krvavi vrgla? ISTI CUCA Evo smo je doveli sa sobom da pred vama ovo posvjedoči.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Gle ovoga bana kako mi se u licu namrdio! Ne bojim te se, ljuta zmijo, Pešikane Šunjo! Ne bojim te se, Cuca; iako od tebe dršću nikšićki Turci! A ni tebe vojvoda Miliću, ni vašijeh Cuca i Bjelica ravnijeh...
Ne bojim te se, Cuca; iako od tebe dršću nikšićki Turci! A ni tebe vojvoda Miliću, ni vašijeh Cuca i Bjelica ravnijeh...
„Možda i bi da nije vjerena“, reče medik gledajući joj dobro u oči, „zbilja, sjutra, među zvanicama, biće ti i djever Cuca, ja mnim; jesi li mu spravila darove?“ Te riječi dojmiše se nemilo djevojke.
Dakle, ja ti ne znam šta no kako sa seradarom učiniš!“ Vladika, na veliko zadovoljstvo đakonovo uputi se u manastir. Cuca sjede na pozidar i stade, namrđen, da puni čibuk. „Nemaš ga rašta već čekati!“ prišapnu mu đakon pri polasku.
“ „Čuo sam već, čuo, čoče! Nemoj mi ti sad popovati!“ odgovori Cuca ijetko. „Čudna lisca! čudna lisca!“ gunđaše đakon, idući za Vladikom i trljajući ruke!
hm!“ poče on. Svi se nasmijaše. „Kako ćemo zajedno doći? Ovaj s Čeva, ovaj Cuca, nas tri iz Riječke nahije, taj do tebe i on otuda preo brda!“ odgovori Petar, šura mu.
“ odgovori Petar, šura mu. Ona dvojica za koje Petar pomenu bjehu sa Ceklina, njegovi brastvenici. Cuca bješe Radojev brat, što je petog dana s Vladikom govorio.
„E, Bože pomozi!“ reče serdar skinuvši kapu. Svi se prekrstiše po nekoliko puta, pa onda posjedaše. „Ma što ti, Cuca, ne progovori đavolje, noćas, kao da ti se jezik slijepio?“ zadjede ga serdar, pošto nekoliko založiše.
“ prihvati šura serdarev. „Hoću valaj! Na, pa nazdravi!“ reče Pejo pruživši mu prvu čašu. Cuca ne htje, kao iz počasti prema Petru, no mahnu glavom na serdara da dâ čašu šuri. „Drž kad ti velju!...
— Govori! govori, šta je! — Bogme, evo šta je: čovjek ti poručuje po meni, za Stanu! — Koji čovjek? — Miraš Cuca, dobar, poš... — Pa zašto da po tebi on poručuje? rekoh ja, pa se prekrstih od čuda.
„Šta bi, ženo? Šta reče?“ „Eto, bogami, to! Miraš Cuca ište Stanu za sina svoga. To ti je po poruci, a on će, zar, glavom to sjutra... Ja obrnuh Stameni pleći, pa u kuću.
Silna jara probudi sve zvanice redom. Najprvi se diže Cuca. „Ovome je dogorjelo!“ reče Spasoje, smijući se. „Njemu je, kan’da, koža najmekša!“ prihvati Marko. „’Bro jutro!