Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
I sve će te krasne slike domalo, za trenut jedan, nestati i iščeznuti! Nestaće ih kao dima i pepela od trafike, kad ga ča-Nića duhne sa lule;
Matavulj, Simo - USKOK
A zašto to, razabraće se domalo. Na običnom počivalu pop stade, pa svi stadoše i svi se, osim kneza, okrenuše ka Primorju.
Moguće je i da ću noćiti u selu, dakle neka se ništa ne brinu! Sunce mu granu na podanku planine i domalo stiže u brastvo, gdje zateče radnike u poslu.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
da ištuva u društvu svijeću, a mrtvac onda uljeze s uždivenim fenjerom te ide redom da svakoga ljubi, i svakojemu reče: „Domalo ti si moj!“ A mladijema: „Ako ne budeš dobar, ponijeću te!
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Bakonja duboko uzdahnu. — Šta ti je? Zašto ne ideš? — zapita ga mati. Bakonja odmahnu glavom. Domalo otvoriše se vrata i uđe gomila Jerkovića. Prvi uđoše Čagljina i Šunda. Za njima Kljako i Rdalo sa dvojicom svojih momaka.
— da može vaki binjadžija biti ko mu drago, a ne smeteni Bukar! E, ovo je za pripovist! Svi se čuđahu. Domalo se vrati Bukar. Sa konja je curio znoj, a konjik ne izgubi onaj vijenac luka oko vrata ni vatralj iza pasa! — A viteže!
Dokle su oni tako razgovarali, dopiraše na mahove iz groblja stričev glas, pa se začu njeki žagor, pa, domalo, zatutnjaše koraci pred malijem crkvenijem vratima. Kuvar i Bakonja otidoše na prozor.
Bakonja je samo istrčao iz kujine da vidi taj obred, pa se opet vratio. Ali, kad domalo dođe Škeljo da javi e se prevoze kolonaš (panduri koji u ono vrijeme gonjahu hajduke), Bakonja istrča pred manastir, gdje
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Maju je savladao san. Naslonila obraze na složene ruke. Dolores se oprosti i pođe s njom na spavanje. Domalo se i domaćica pojavila na vratima sa svijećom u ruci da nam zaželi laku noć. Kad je sve u kući utihalo, Petar.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Dim se proredio i prizemlje se čistilo. Uljene svetiljke jasnije gore, manje dime i zaudaraju. Domalo vazduh je prozirniji i hladniji. Polegoše da se odmore, ako će i za malo vreme.
Nadaše se svaki čas da će podnoć odnekud banuti čovek s nejačadi. A mali, tihi komšiluk domalo oživi. Stoka se s paše vraća i težaci s radnje. Čobančad se doziva, svraća ovce i koze.
Kad su domalo u službenoj dužnosti naljegli žandari, neimar priđe k njima i ispripovjedi im potanko ono što su braća iskazala.
No svejedno, — reče življe, — samo da ste mi vi živo i zdravo! A znajte, zbore naši da neće biti zla, već će vas domalo pustiti. Braća se živo zgledaše, a otac promijeni govor i upita ih: —A imate svoju potrebu? —Imamo.
Cvijeta dovrši posao, pođe u kuhinju da stakne, a, povrativši se, prostre na trpezu i smješta posuđe za objed. Domalo, jedno za drugim, dođe sin gospodarev Nikica, dijete, i kći gospodareva, već djevojka za udaju, pa najposlije i
I čisto joj žao što se preda nju dostavilo ono golo visoko brdo, iza koga je sigurno dore i kamo će ona domalo otploviti.
Starica popođe malo i oštro zvižnu nekoliko puta. Domalo iza borova pokažu se dvije koze, idu mirno i slobodno prama nama.
Lahor zastruji, zaćarlija odvojeno, odjelito, i mahom more se budi, oživljuje... Svježi maestral domalo sasu okolišem, zažamori živo i poče da plačka sure hridi...
joj ne odgovori; svi se, slušajući oluju, zabaviše svojim mislima; samo onaj sveštenik u po glasa moli svoj „oficij”. Domalo i pljusak popusti, a k nama siđe kapetan da naplati prijevoz.
Ja ne znam ništa, — opet se javi žena. —Muči!... Umukoše za neko vreme, i rekao bi da je stara opet zadremala, dok domalo začu se raskidano ženin glas: —E, nećeš što si namislio!... Mani me se!...Što će ti tuđa kurva?...
—Biće ti studeno... —A ti si zaspao! opazi ona. —Uđi! — i zatvori za njim vrata. Domalo na Ilijinu viku komšije pootvaraše vrata i neki upadoše u kuću da vide što je.
Uvek jutrom kad se prene, misao nosi je kući, i u brizi je radi dece, ali domalo, kad dan osvoji, uvlači joj se u misli, pored kućnih potreba, Pavao; krišom dolazi joj u volju raspasan.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Naglo, ne rekavši ni „zbogom”, iziđe iz kuće, i, istrgnuvši iz Ilijinih ruku svoga vranca, zajaši i odjuri trkom. Domalo prispije i Rade, sjede uz vatru i veli: — Ne bi đavo popa Vrana stigao! Bijesan, pa razigrao vranca...
—prekide ga Ilija. — Skupa je sada zemlja, Ilija; svijet se narodio a zemlja ne primiče; a vidićeš domalo što će biti ..... —Popusti, gospodaru! —Ne mogu... već ako ti nisi voljan da kupiš, ne mari, prijatelji kao i bili...
Iznad sela zalazio je mjesec— još je tek virio iza mrkih stabala. Domalo sve se stvari stapahu, gubeći svoje određene oblike. Kad stiže k prvim kužama, zaustavi se.
Pred svojim otvorenim dvorištem ustavi se časom, uđe i stade pred vratima. Udari svom šakom i zadrma njima. Domalo začu se hod po kući, neko rastvori kapke i upita: „Ko je?” —Marko! Ja sam, otvori! —Ti... Čekaj, odmah!
Vjetar fijuče oko golih grana, blijedi sunce, i domalo spustiće se zimski suton. Dvorištem razlijega se divlji kikot mladosti.
Ona bijaše kao vjesnica, kao neka kopča između fizičkoga i duševnoga života. I domalo društvo u gradu ne pružaše mu više nikakove naslade, ili, ako bi i osjetio katkada radost divljega veselja, ili pustio
Ponio bi sobom knjigu da čita. Domalo i žešće bi upeklo. Pravi krijes! Tada bi ostavio knjigu i zagledao se neodređeno preda se...
I pivo bijaše preslabo da razagna očaj. Naruči žešćeg pića. Domalo plamen lizaže mu uz obraze. Jagodice se zažariše; poče da gubi svijest.
Napokon, nekoliko ženskih ubrzaše iz crkve— znak da je misa pri kraju. Domalo navrije i druga čeljad, razilazeći se svojim kućama. Iziđe i župnik, a uto zaslavi i podne.
Ivo se primiri i domalo obuze ga takova raznježenost, da se silom uzdržavaše kako mu se ne bi ovlažile oči. Čuvstvo ljubavi budilo se i izbijalo
Prisloni se uz prozor i ne užeže svijeće, no obasjan mjesečevim svjetlom, zaroni u svakojake nesređen, misli. Domalo se u pameti razabra i posmatraše niske kućice, raštrkane po selu.
— Ne idi! — ozbiljno će župnik. — Osoran je i nasrtljiv; vidjećeš, izgrdiće te... Nu Ivo zapliva na otvoreno i domalo dohvati se Mrsina čamca. — O, o! Koji vam je posao ovdi? — smrsi stari. — Hoću li se popet'? — Pa ča ćete?
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Godine 1810. postavljen je za predsednika Praviteljstvujuščeg sovjeta, a 1811. za popečitelja unutrašnjih dela. „Domalo, on je s Mladenom i knezom Simom Markovićem, pored Karađorđa, vršio glavnu vlast u zemlji“. Godine 1813.