Dučić, Jovan - PESME
JEDNE VEČERI U SUTON Nebesa behu mutna i razdrta, Studen u nemoj sobnoj polutami; I dopiraše iz samotnog vrta Muzika kiše. Mi smo bili sami. Hujaše negde vetar oko vile Pesmu o tuzi.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Ona je bila tužna — Zašto si tužna? — rekoh ja Ona metnu prstić na svoja usta u znak da ćutim. Od nekud dopiraše do nas tonovi od fagote. Bili su neobično tužni. Ja osetih kako se oni liju u talase i kako nas ti talasi podigoše.
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
pokrete sveštenika, često previjanje kolena pred zlatnim putirom, plavokosa dečačka lica i vanredna okna, kroz koja dopiraše svetlost dana, kao boja nebesna.
Milićević, Vuk - Bespuće
I ponovo mu dopiraše do ušiju neki šum iz hodnika, kao da se neko napreže da digne nešto teško; jednom mu se učini da čuje nečije stenjanje,
crkvena vrata, skinuvši šešir s glave, i njegovi koraci odjekivahu po kamenitim pločama, ugušujući slabašno pojanje koje dopiraše iz pijevnice. On stade nedaleko od ulaza, i svi se pogledi upraviše na njega.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
To beše prvi sneg. Iz gostinske sobe svetlucahu sveće više materine glave i katkad dopiraše tiho, jedva čujno, naricanje neke starije žene, valjda njene drugarice iz mladosti. Ti si stajala pognute glave.
Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA
Bez sile ne ide... Uđoše u školu, prvo u Gojkovu učionicu. Soba beše prostrana, ali rđavo okrenuta, te ne dopiraše unutra dovoljno svetlosti. Skamije stare, rađene još pre dvadeset pet godina; svaka se iskrivila, rasklamitala...
— Pomaže vi Bog! pozdravi se starac, skinuvši kapu i naslonivši se obema rukama na dugačak štap, koji mu dopiraše do same brade. Šta je to, kmete Ćiro, i vi ljudi!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
opet nađe u mračnoj prizemnoj tamnici; obje mu noge u gvožđu; kraj njega krčag vode i kora crna hljeba; svjetlost jedva dopiraše kroz njegov prozor. Trnci bi ga podilazili kad zakvrče gvozdeni kračuni.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Bakonja je mislio da je iza tijeh vrata njeka svetinja, ali kroz njih dopiraše ono „blagovonije“ koje dopire iz manastirske kujne. — A jesi li kad bija ovdi?
Bakonji se kosa nakostriješi, te poteče ka staroj mađupnici, iz koje kuljaše dim i dopiraše graja, što nikad nije bivalo preko dana.
Dokle su oni tako razgovarali, dopiraše na mahove iz groblja stričev glas, pa se začu njeki žagor, pa, domalo, zatutnjaše koraci pred malijem crkvenijem vratima.
Za njim htjede ući njeki omalen, brkat seljak, dugačka spletena perčina, koji mu sastrag dopiraše do pasa. Taj čovjek bijaše lijepo odjeven, ali po kroju haljina kao i zle uspomene Bukar; za pasom je imao veliki nož.
Nakon njekoliko koraka, duž jednog visokog zida, naiđe na crkvu, u čijoj panjezi bješe kip sv. Frane. Iz crkve dopiraše pjevanje uz brujanje orgulja. Od crkve protegla se kuća, mrke zidine, sa gvozdenijem prečagama, manastir dakle.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
U odmacima, piljeći ispred sebe u svježu pučinu, dopiraše do mene njihov razgovor. A sunce očas osvojilo i more i školj, i topli dan ubio jutarnji svježi sjeverac, pa nastala
„Svaka noć čini spati!” — smrsi kao za se, i, prislonivši se uza zid dokle mjesečeva svjetlost dopiraše, izuje se, hita u kraj obuću i kapu, zatvori vrata i, onako u mraku, zavali se na krevet.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Ispod nogu im prostiraše se sag zelene trave. Izdaleka, kao laka muzika, dopiraše do njih brujanje vodoskoka. Brat ga pretstavi. Ona se diže. Pruži mu ruku i, uz stidljivi drhtaj trepavica, obori oči.
U mjesečevoj svjetlosti bljedikavo je, bez izrazitih crta, nekako sletno i zamišljeno. Onamo, iz gornje strane sela, dopiraše do njih razuzdan hihog i naganjanje mlađarije.
Da bi onako za očevu vam dušu!... Nastade tajac. Sunce obasjalo sve naokolo, a dokle oko dopiraše vladaše bljedikava svjetlost, u kojoj iščezavaše vedrina neba; U tom bljedilu jedva se nazrijevahu konture prekomorskih
Do Ive dopiraše čas k'o molba, čas k'o vapaj, čas k'o srdžba, onako kako bi snažnije du'nuo vjetar!.. I onda zavlada mrtvi tajac.
On se prisloni uza zid i zagleda se u napušteni prostor. Ulicom, dokle mu oko dopiraše, nije bilo vid jeti živa, stvora, a magla se vukla, tek što je prekidalo jednoliko lijevanje...
Najposlije iza sebe os jeti svjetlo nažgane svijeće. Blijedi trag dopiraše do na put. Pošto pak bijaše zanoćilo, prestade da kiši, samo što još s krova jednolično padahu jake kaplje.