Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Dobro, dobro, gazda-Radovane — Viknu Sima odvojivši se malo od potričara — evo ću ti dati dvije vreće. Ne mogu samo za ater ovih poštenih ljudi a ne bih ti dao ni zrnca, pa makar se terali po svima sudovima!...
Dučić, Jovan - PESME
Žene ne veruju od kad njega nije, I s plačem odstoje njegova opela — Gde muževi plate po molitve dvije: Jednu za mir duše, drugu za mir tela.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Nabavlja zelene šare u varoši pa ih sve masti, a ispod trapa, gdje hvata moždanik, podmetnuo dvije stare konjske ploče da se malo gigaju kola kao na „venderima” i da se popu „ne trucka zorli”.
Popadija jal' je bila godinu dvije mlađa, jal' nije. Ali obadvoje ljudi temeljiti. Djece nijesu imali, tijem su više računali seosku djecu u svoju.
— Ja velim da je opet date meni u kuću — reče Gluvić. — Jok! — kaže kum Ninko. — Kod tebe je bila skoro dvije godine, a kod mene jednom u nedjelji. Nego dajte vi meni dijete u kuću.
Narod odluči da popu za taj dan načini nove haljine, i učitelj je čitave dvije nedjelje šio kapu i dotjerivao što je bolje umio.
Neka ti je on u pomoći! Onda svi redom počeše ljubiti dijete i najzad je Ninko ponese, kao da su joj dvije godine. Reče joj da se prekrsti, pa je metnu u kola gore.
Ima mu dvadeset i dvije do tri godine. Ništa ne govori s kočijašem. Puši cigaru iza cigare. Gleda samo oko sebe i kao da nije veseo.
— Ama sjedi da piješ štogod! — reče kmet. — Neću ništa, reče on oštro, a vrh one bore pokazaše se još dvije preko nje — vodi me! Kmet ode s njime. — Kakvo je ovo čudo? — reče Ostoja Purešević.
Al' kad ga zabode u neku krčevinu, a plug puče na dvije pole kao da je od leda. Psuje Jerotije što mu na usta dođe, i kad se on dade da ga uči kojeko ko nije ni orao, ni
Greda s praskom pade posred sobe između dvije skamije, varnice posuktaše, a prolomljen tavan naže se u plamenu i hoće da dohvati patos.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
PETA GLAVA Traženje — Šta kaže som — Puna kola punih džakova — Dvije kile prosa za tri carevine — Kiša od rakije — Mudri oglas i proglas Ujutru, kad se dobro razdanilo, čiča Trišo pođe
— Jedan kradljivi mačak tri carevine?! —zagrajaše vrapci. — Ta za tu bi se cijenu dobile, možda, i dvije oke prosa i još koja konoplje pride.
su negdje u planini gadno izbole pčele, pa mu je u glavi još uvek zujalo i bučalo kao da u njoj bruje najmanje dvije košnice pčela i melje jedna vodenica.
vratiše opet, na svoje pravo mjesto i on povika: — Uvaženi kneže Kruškotresu, bježi što te noge nose, jer te traže dvije strašne delije! — Kakve delije? — uznemiri se medo. — Mačak lav i Miš prorok! Vau, koliki su i kakvi su!
Ugledah nad sobom čovjeka velikih brkova, a iznad njega čađavo potkrovlje ukrašeno sa dvije slanine. — Evo, ženo, donio sam ti jednog lovca miševa — zabrunda Brko, a njegova srdita žena samo me pogleda i viknu:
GLAVA Trka za jakom i šarenim torbakom — Neko diše u mračnoj pećini — Oči u oči s Kruškotresom — Dva putnika i dvije sjenke Videći razjarenog čiča-Brku, Tošo i Šarov okrenuše da bježe prema planini.
i nastade okretanje, prevrtanje, lajanje, skičanje, prašenje, kotrljanje i režanje. Dvije lopte munjevito su se prevrtale i letjele jedna preko druge, sve dok žuta lopta ne odskoči daleko u stranu, pretvori se
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
²¹ U nekim krajevima dete se doji i po dve do ti godine. „U Srbiji majke doje djecu obično dvije godine; trećijeh posta nesmiju ga više dojiti bez dopuštenja popova.
Prema Grbaljskom zakoniku iz 1427. godine: „Dvije glave ženske (vrede) za jednu. kokošku.“²⁶ Kada Crnogorac kazuje strancu koliko ima stanovnika njegovo selo ili pleme,
Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE
»Bi rečeno da se smije povesti samo po jedna krava, ali ko povede dvije, nijesu mu je vrćali!« Tri dana su putovali do Dervente. Mitar je ležao na slami i gledao svet. Svet je bio golem.
Matavulj, Simo - USKOK
Na njekoliko koraka od njih stojahu dvije djevojke, iza njih momče jedno, držeći jednom rukom ugojeno june, a drugom osedlana konja; iza njega bješe gomilica
Ala je stari soko ohronuo, potavnio, jadnik! Bože moj, kad pomisliš da je on prije same dvije godine ovđena zapovijedao, a sad, kao i drugi kakav siromašak, čeka da mu soldati otvore grad!
No mi pričaj, molim ti se! — Zlo mi pričanje, Marko! Čim se vratismo iz Boke, nasta poklaće među nama i trajaše evo dvije godine!
A i narod se ostrvio ove beskrajne rati! A pripomogoše ove dvije gladne godine! A, bješe nješto i kičeljistva, zbog bojeva, zbog toga, koje se pleme i bratstvo bolje podnijelo, to nam
Knez položi badnjak na ognjište. Kićun i Šuto unesoše dvije badnjarice, nazivljući kao i knez, a prihvaćani istim obredom. Oni hitro uniješe još pet badnjarica.
— Moj materinski jezik dosta je sličan vašemu, a vaš sam prilično naučio za ove dvije godine otkad sam s vašim ljudima, Graničarima. Samo se ne mogu odmah sjetiti svake riječi! Knez ga gledaše i slušaše.
znaš, u žalosti, jer mi mlađi sin pogibe u četi ima dvije godine, a još nije osvećen! Knez huknu i obori glavu. Zapucaše puške negdje daleko po selu, po drugim brastvima, a s
I stara katunska orlušina, kojoj bjehu oba krila slomljena, sakri suze. Sve tri ženske naricahu jednogrlice, pa dvije ućutaše, a ču se Miličina zapijevka: Kuku, braćo, Dobro moje!
Janku bi tada zgodna prilika da dobro uoči djevojku. Na krilu joj sjeđaše zdravo muško dijete od nepune dvije godine, golijeh nožica, jer na njemu ne bješe druge odjeće do košuljice.
Tek tada vidje pokućanstvo i raspored, tri drvena kreveta pri stijeni, dvije bogate oružnice, policu za stône sudove, dva velika šarena kovčega, u jednom uglu razboj, u drugom vratašca, kroz koja
— Ja mnim — prihvati Joke — da će vladika pomiriti Janka s ćesarem. — Mniš!? — uzviknu Milica, te se one dvije začudiše. — Šta bi bilo to čudno? — zapita je mati. — A, da-ti, nijeste razabrale što Janko reče tajku u zdravici?
sam pušku ponio kad je paša Mahmutbegović udarao na Kuče, bješe mi tada oko petnaest godina; prvi sam se put ranio dvije godine kasnije, u četovanju, u Nikšićkoj Rudini, baš one godine kad je vladika Sava hodio u Rusiju da primi one silne
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
kraju nije jedna mala brodolomna lađa koja odnekud uzalud očekuje svog spasioca-čudotvorca, pita se, u priči Dvije ustaljene ruke, slabašna učiteljica Antonija, ne uspevajući da pomogne čak ni jednom jedinom nesrećniku čija su se
Milićević, Vuk - Bespuće
Usput ga srete jedan njegov kolega, uze mu cigaretu duvana i dvije krune na zajam: „do sutra“ . On mu ih dade bez riječi, rekavši da ide malo u Karlovac.
I zadrijemali su, sjedeći oko vatre; u drugom ćošku se micale dvije-trije ovce, i cijelu noć ječalo jedno bolesno dijete.
Na veliko čudo sviju, Marojlo se ponovo oženio, dvije tri godine kasnije; čitavi svijet sažali mladu djevojku koja pođe za njega, proričući joj zao život i mučnu smrt;
Jedva jednom, inžinjer mu kaza zašto je došao; čuo je da on ima u svojoj kući dovoljno mjesta, moleći ga da mu ustupi dvije sobe, jer nema gdje da stanuje.
Poslije se pokaja. Biće uznemiren, Možda ima još neko s njim kad je uzeo dvije sobe. Uostalom, i onako su mu novci bili na izmaku; oni će ga se malo ticati. On će opet da živi sam za sebe.
i tiho, otežući riječi; prisjećajući se iz razgovora s njezinim ocem da će radovi oko putova u ovoj okolici trajati dvije, tri godine. Ona se osmjehnu, pogleda ga i zasmija se veselim i zvonkim smijehom.
Gotovo dvije godine, ona je živila tim spokojnim životom; obilazila je majka više puta, zadržavajući se kratko vrijeme, svraćao je
Radičević, Branko - PESME
Pa zato se Mustafa podiže, I pokrenu konje i junake, Sve pokrenu što na dvoru bješe, Samo dvije što ostavi sluge. Zaman su mu zborili drugari, Da se prođe, da dvora ne pŷsti: „A eto se za Miluna čulo Da je
“ kliknu i korači, Po oturi vrata pred sobome. Uđe Milun, glednu unaprijed, I opazi dvije ženske glave, Oh ne dvije, jednu, brate, samo, Fata njemu bistro oko ote, Ote oko i još nešto više, Ta baš ono srce
“ kliknu i korači, Po oturi vrata pred sobome. Uđe Milun, glednu unaprijed, I opazi dvije ženske glave, Oh ne dvije, jednu, brate, samo, Fata njemu bistro oko ote, Ote oko i još nešto više, Ta baš ono srce iz njedara.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— He-he, ipak nas čeka stara paripina rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije. — Evo ih, vraćaju se budalaši!
je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.
I okrenu djedov život nazad, pusti se trkom u prošlost, sustižući dvije durašne dječačine koje grabe uz kamenit put prema osamljenoj kući, ukrivenoj pod šumom.
Zgranut i presrećan, gledao sam i slušao dvije razrakoljene starčine kako muče moju rođenu dječju muku i brane se i dovijaju mojim lukavstvima i lopovlucima.
Tako se dvije, vječito zaraćene, stranke biju pjesmom, pa čija ispadne gornja. Pred komandirom Munižabom nalazi se vrlo neobičan
ću ih njima ostavljati — prozuklo istisnu Mikan i pažljivo stade da izuva brata dok su mu u uglovima očiju svjetlucale dvije strašne ledene suze.
— Ma jesi li ti to, Panto, jabuko moja, kumiću moj rođeni?! Otkuda baš ti ovdje? Nijesam te vidio ima dobre dvije godine. Sad Pantelija obradovano razvlači usta i širi obje ruke u susret kočijašu.
— Stani, bolan, kumiću, ovo ti je druga forma — pobuni se seljak. — Eno, pogledaj, ono su mi u kolima dvije kćeri, kumice. Je l tako? — Tako je, svaka čast.
— Eno, pogledaj, ono su mi u kolima dvije kćeri, kumice. Je l tako? — Tako je, svaka čast. — A one druge dvije iza njih, vidiš li, to su tvoje komšinice, kuća do kuće. Valjda i njih poznaješ? — Kako neću znati!
— Pa kako se s tom drugom raspravi, bako? Da nije bilo boja? — Nije, mjeseče moj, nije. Tu ti se onda nas dvije zagrlimo, poljubimo, zaplačemo, pa u kuću.
otkida korake od olova i tuge, a ratnik, svečan i krut, mjeri postrojene biljege partizanskog groblja i u očima mu iskre dvije sitne škrte suze.
Tiha, prevremeno ostarjela žena brižno gleda te dvije žiže u ratnikovim očima i sve zebe da se one ne otkinu i ne padnu na zemlju.
Kostić, Laza - PESME
Srdašce meko i meke grudi mora da žešća nevolja muti, jer iz oka joj setna kaplja bije, uzdahom sklapa bele ruke dvije, „Zar tu? oh, tu zar?” uzdiše bula, „tu je, oh, tu je, duša je čula, tu mi ga sveti rekoše oci.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
UDOVAC 280 CIGANSKA PORODICA 281 ZAPALIO KUĆU DA IZGORE MIŠI 282 KAKO CIGANIN NAUČI KONjA GLADOVATI 283 DOBRA HVALA 284 DVIJE LjENŠTINE 285 GLUVI VUK 286 SVIJETU SE NE MOŽE UGODITI 287 BELEŠKE O IZVORIMA I PRIPOVETKAMA 288 IZVORI 289 PODACI O
zaljulja se jezero, on se jako prepane kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u
Oni dva zaspe a on ostane da čuva stražu. Ujedanput brčak udari iz jezera, kad imaš šta i viđeti: aždaha sa dvije glave, pa juriš, da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom
Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s granama iz zemlje pa ih ponesu sa sobom, a kad dođu do grada, jednu jelu prislone uz bedem i poviču careviću: —
Kad to ču onaj srednji brat, i on reče: — Ja sam, kad sam čuvao stražu na drugom konaku, posjekao aždahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo uveta od obje glave! — pa izvadi uši i njima ih pokaže. Onaj najmlađi ćuti.
Kad car sve to čuje, zaustavi samo onog najmlađeg kod sebe kao zeta, a onoj dvojici dade dvije mazge novaca, i tako oba starija brata vrate se svome dvoru i u svoje carstvo.
dok malo vatru prižeže pa zapali sva tri pera, ali dok je zapalio Baš-Čelik ga stigne, potegne sablju i carevića na dvije pole rasiječe. U isti čas eto ti čuda!
A Miloš tužan i žalostan za Divonjom vrati se kući da vidi svoj zavičaj, pa kad ne nađe ništa već samo dvije topole gdje su nikle iz njegovog kućišta, presvisne i on od žalosti.
Išao je on tako, išao, bome dođe usred šume pred jednu kolibu. Pred kolibom sjede dvije grdne junačine, strašno ih je bilo pogledati, a nekmo li s njima besjediti.
Pošto njih dvije otidu u crkvu, pastorka odmah k materinom grobu, kad tamo, a to sanduk opet otvoren kao i prije i na zaklopcu stoje
— Zatim ga proglasi prvim ministrom. Tako je vojnik ministrov'o dvije tri godine; i jednoga dana reći će caru ovako: — Svijetla kruno, ja neću više ovoga gospo'stva; ja volim opet biti
kraj pribije, a ona onda kao bez duše poleti k njemu pa mu se o vratu objesi, vičući: — Ovo je moj čovjek, pa ima već dvije godine kako je pobjegao, a mene sa dva sina ostavio bez iđe išta.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Evo novine! Novine evo! Dvije mi banke daj, tako ćeš priči, živio čiči, najzad saznati kraj. Pitaš se, znam te, beše li meda, nosorog, Vujo il
A ti, mama, kako si sa zdravljem? Je l' već vrijeme da orahe tresu? Toga nema ovamo u gradu. Ostavi mi bar dvije pregršti, dobro sakrij, da me ne pokradu. Čak i ovdje, usred internata, ima braće od toga zanata.
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
“ — “Bolan Jovo, ne boli te s mene, Već te boli s triju djevojaka, Koje su ti zarukavlje vezle; Jedna vezla, dvije tebe klele: “Koliko je na rukavu grana, Tol’ko bilo na Jovanu rana!
“ 233. Dvije seje brata ne imale, Pa ga viju od bijele svile, Od bijele i još od crvene; Struk mu meću drvo šimširovo, Crne oči
Sinoć moma dovedena, Malo večera, Malo večera: Dvije tice jarebice, Jednu ticu prepelicu, Ticu gospodsku, Ticu gospodsku.
Sinoć moma dovedena, Malo večera, Malo večera: Četir’ patke, tri goluba, Dvije tice jarebice, Jednu ticu prepelicu, Ticu gospodsku, Ticu gospodsku.
Sinoć moma dovedena, Malo večera, Malo večera: Šest ovnova, pet gusaka, Četir’ patke, tri goluba, Dvije tice jarebice, Jednu ticu prepelicu, Ticu gospodsku, Ticu gospodsku.
dovedena, Malo večera, Malo večera: Osam volov’, sedam krava, Šest ovnova, pet gusaka, Četir’ patke, tri goluba, Dvije tice jarebice, Jednu ticu prepelicu, Ticu gospodsku, Ticu gospodsku.
večera: Devet pogač’, deset sira, Osam volov’, sedam krava, Šest ovnova, pet gusaka, Četir’ patke, tri goluba, Dvije tice jarebice, Jednu ticu prepelicu, Ticu gospodsku, Ticu gospodsku. 249.
Simović, Ljubomir - PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
I gde mi je vreme za pitu? Ludog čoveka! (Utrčava u kuću) BLAGOJE: I ponesi čoveku flašu ljute! MILUN: Reko si dvije! BLAGOJE: Je li? Ponesi dve! MILUN: Misli li taj silaziti odozgo? SIMKA: Reko je sad će... Gospodine Vasilije!
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
— E jes', k'o sanćim, ti nemaš devojke. Kazala je nama poša.... — Šta vi je kazala? — Imaš dvije. — Ene de sad! Pa 'ajd', priznajem, imam. — Šta ćeš priznavati, kad smo je mi viđele. — Đe, bolan?
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
VLADIKA DANILO (sam sobom) Viđi vraga su sedam binjišah, su dva mača a su dvije krune, praunuka Turkova s Koranom! Za njim jata prokletoga kota, da opuste zemlju svukoliku kâ skakavac što polja opusti.
I dosta je dobro primarilo kâ je ovo brdo vazda hladno. OBRAD Viđeste li čudo i znamenje kâ se dvije munje prekrstiše? Jedna sinu od Koma k Lovćenu, druga sinu od Skadra k Osgrogu, krst od ognja živa napraviše.
karvan od Nikšićah; pokolji se na drum sa Turcima, četrnaest posjeci Turakah i uzmi im sedamdeset konjah i dvije tri uhvati robinje.
“ Pokliči se onoj narugasmo: kakvo roblje sasred Gore Crne! Pjan, rekosmo, pa misli da poje. Dokle dvije jedna iza druge: cik! cik! opet, izdušit ne daše; i klikuje čovjek kao prijed. Ono nije bez nekakve muke!
Nego hajte, od zemlje glavari, među sobom da način vidimo i smirimo dvije porodice, Velestovce i Turke ćeklićke, pa Bajice i bratstvo Aliće, — da radimo da ih pomirimo al' od mira vjeru
Vidije li suda od dva pića, ali kape za po dvije glave? Manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica.
kamen mogu rastopiti, a kamoli slaboga čovjeka, rođenoga da se od njih topi; pred očima vode prebistrene, đe u dvije sveštene kapljice predjel širi vidiš božje sile no s planine u proljetnje jutro što ga vidiš nad bistrom pučinom!
Vjera turska podnijet ne može da se haba dokle glava skoči. Iako je zemlja pouzana, dvije vjere mogu se složiti, kâ u sahan što se čorbe slažu. Mi živimo kao dosad bratski, pa ljubovi više ne trebuje.
Fatimu će Suljo držati kako oči svoje u glavi. Fatima je strukom divota, oči su joj dvije zvijezde, lice joj je jutro rumeno, pod vijencem gori Danica; usta su joj pȁrôm srezana, usne su joj ružom
Ostalo je dvoje đece muško, jedno drugom vode dat ne može; i zgodna su kâ dvije jabuke. Nego ko će đecu dočekati? KNEZ JANKO Kolika mu brata ostadoše?
Kad se šćaše ođest kud da ide, pa obuci one puste toke, šal crveni sveži oko glave, a pani mu perčin niz ramena, dvije puške metni za pojasom, a pripaši mača o pojasu, a u ruke uzmi džeferdara, — krasna lica, visok kao koplje!
Svak je drži, oprosti mi, Bože, kâ da duhom svetijem prozire. Donio je đavo među nama evo ima dvije tri neđelje, pa je sada, što nije nikada, udarila kaživat vještice.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Soldat bijaše u čudu, pogledao je čas njega, čas nju, a čas one dvije ženske, nevjestu i djevojku, koje sjedijahu podvitijeh nogu prema starijema.
U isti mah, dvije mu se krupne suze skotrljaše niz obraze. Toliko je bilo dosta; to kao da je bio znak, koji ženske očekivahu, jer one
“ Sva četir izvadiše ledenice. Serdar izvadi iza pasa svoje dvije, koje mu bijahu uvijek svijetle i naredne, pak iziđoše pred vrata. „Stane!
“ odvrati mu s mjesta đakon. Lazarević Rama, Zagarčanina, propušti bez ijedne, jer Ramo bijaše suviše ozbiljan. „A vi dvije stare kuće“, reče, obrativši se serdarima Savu Plamencu i Petru Đuraškoviću, „ako ćemo po gospostvu, trebalo je onda
Đakon vidje e će oluja prasnuti, stoga udari opet u šalu: „Fala Bogu, fala jedinome! „Sastale se dvije banovine: „Crna Gora i Primorje ravno, pa obje zajedno ne mogaše isušiti ovliko rakije; a da sam ovu bocu stavio pred
plave kose padahu joj po plećima; u pasu bješe tanka a poduga vrata; obraščići joj bijahu okrugli i rumeni kao dvije pole od jabuke. Kako ga lijepa djevojka ugleda, ona cikni od radosti i zapljeska rukama.
Pogonjahu se dalje, jer bjehu odmakli. Imbro nagazi na dvije obezglavljene trupine. Vidi da su Turci, ama ne zna koji su.
Turci, i oni bjehu zapali za kamenje i stabla pa se branjahu junački. No pošto ne bijahu po dvije odjelite strane, nego gdje se ko našao, bojahu se i jedni i drugi da ne ubijaju svoje, pa pucahu oprezno.
Janko, čudnom hitrinom, nađe se prema Turčinu. Turčin podmače svoj jatagan te dočeka Jankov, pa kao dvije munje, brzo se razdvojiše i opet im se sudariše željeza. Čas je napadao jedan čas drugi.
„Ponesi glavu!“ viknu neki. Janko se povrnu i sagnu da prihvati, a u taj mah dvije puške sa strane planuše i sastaviše Janka sa zemljom.
Pri dnu skala, pod nekom odrinom, sjeđahu dvije starice, majka mu i tetka — stara djevojka. Starice se jako snebiše ugledavši Pavla gdje za ruke drži dvoje djece,
Kao proljetni ćuh vjetra, tako silni uzdah ote mu se iz grudi, a u isti mah dvije krupne suze skotrljaše mu se niz obraze. Disao je kao što diše čovjek kad je u najvećem trku. „Kuku meni, jadnoj!
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
POKLADNA 368 IV DRAMSKI TEKSTOVI 372 1 LEK ZA ZUBOBOLjU 373 2 ČUDO BEZ ČUDA 374 3 NAZOVI JUNAŠTVO 375 4 DVIJE MEGDANDžIJE 377 5 DVA KUMA 378 6 POD PROZOROM DRAGE 379 REČNIK MANjE POZNATIH I REĐIH REČI I IZRAZA 380 ANTOLOGIJA
i nadmudrivanja, ili i bez takvog improvizovanog izvođenja („Lek za zubobolju“, „Čudo bez čuda“, „Nazovi junaštvo“, „Dvije megdandžije“ itd.). I ovakvi dramski tekstovi, i kada nisu imali glumačku namenu („Dva kuma“, „Pod prozorom drage“ itd.
Da ga udeneš u iglu, — tako je tanak. Da zmija okusi od njega, otrovala bi se. Da imaš dvije glave ne bi ga prevario. Da može popio bi ga u kapljici vode. Da mu daš očerupane guske da čuva, i one bi mu odletele.
Kumine mi kume deverni pastorak. Kumine mi kume, pa njezine druge, iz prvoga sela đeverić. Moja baba i njegova baba dvije rođene babe. Moja mati i njegova mati na jednoj vodi pređu prale. Moja mati i njegova mati na jednom se suncu grejale.
Dva kraja i srijeda. — Odgovori se u šali kad ko zapita: ima li još mnogo neurađeno od kakva posla. Evo me na dvije noge kao kokot. — Odgovori se onome koji pita: gde si ili kako si? Eto, ne mogu dalje od kape!
Teško tome koga vode, a još gore koga nose. — Odgovori u šali onaj koji se vodom ponudi. Štakara na dvije noge. — Odgovori se u šali onome koji zapitkuje: šta?
— Luda pamet, gotova pogibija. — Budalu će i pas na lancu ujesti. — Da budala zna da je budala, dvije bi pameti imao. — Više valja dram pameti, nego sto litara (oka) snage. — Više um zamisli nego more ponese.
— Ne daj umlje za bezumlje. — Muka uči pameti. — Šuplju glavu vetar nosi. O NAUCI — Nauka je jedna muka, a oduka dvije. — Učeći drugoga i sami sebe učimo. — Bez muke nema nauke. — Primer je najbolji učitelj. — Niko se nije naučen rodio.
— Što tko uči, to umije. — Toga je polje, tko umije bolje. — Riba ribu — a ribar obe. — Ko umije tomu dvije. — Prava prelja i na krivo vreteno zna presti. — Vješt goru lomi, a nevješta gora. — Od nevješta gora plače.
— Dockan je onda štedjeti kad nestane. — Novci kad odlaze imaju sto nogu, a kad dolaze samo dvije. — Srebrna ruka koja steče, a zlatna koja sačuva. — Pružaj se prema guberu. — Ako je i ambar, varićak je mera.
— Za čim srce, za tim oči. — Kako je kom milo, tako i misli. — Umiljato janje dvije ovce doji. — Ubavo se brašno u komšiluk prodaje. — Na drago oči utječu. — Tuđe milo, ali svoje najmilije.
— Ako vrag nije razbio kolevku, razbiće grob. — Smrt je čaša poreduša. — Od dvije smrti niko ne gine. — Smrt roka ne stavi, ali ne čeka. — Umreće i ko se još rodio nije. — Što dalje sve bliže smrti.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
127 43. SOLOMUNA PROKLELA MATI. 128 44. LAŽ ZA OPKLADU. 129 45. KRALj I ČOBANIN. 131 46. KO UMIJE, NjEMU DVIJE. 133 47. DVA NOVCA. 134 48. SVE, SVE, ALI ZANAT. 136 49. MEĐED, SVINjA I LISICA. 137 50. LISICA SE OSVETILA VUKU.
Kad tamo, a to dvije srne skaču na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s nji tri
21. Dva se brata preko plota za brade vuku. 22. Dva stupca u nebo udaraju. 23. Dvije gore uporedo rastu; jedna cvati, a ne rodi; druga rodi, a ne cvati. 24.
22. Dva stupca u nebo udaraju. 23. Dvije gore uporedo rastu; jedna cvati, a ne rodi; druga rodi, a ne cvati. 24. Dvije čavčice naporedo stoje, a jedna druge ne vidi. 25. Devet baba po ledu se plaza. 26.
(Jedna | gobela u kao a druga iz kala), 44. (Laž za opkladu), 45. (Kralj i čobanin), 46. (Ko umije, njemu dvije), 47. (Dva novca), 48. (Sve, sve, ali zanat), a ostale su sve ženske.
(Divljan) poslao mi je G. pop Vuk Popović iz Risna; 45. (Kralj i čobanin) i 46. (Ko umije, njemu dvije) pisalo mi je 1835 godine po naredbi pomenutoga popa Vuka u Risnu jedno đače iz Srpske škole; 11.
G. Atanasije Nikolić naštampao je u Biogradu 1842 i 1843 godine dvije knjižice: „narodne Srbske pripovedke”, ali šteta što jezik u ovijem pripovijetkama niti je čist narodni niti je jezik
crnijeh, crljenijeh i žutijeh, u različite haljine obučeni, a pred njima jedan starac bijele kose i brade kao ovca, na dvije dvorogaste šljake, koji mu reče: „Koji si ti?” A on mu u strahu odgovori: „Putnik iz daleke zemlje, i vaš drug.
Kazuje ocu sve šta je i kako; | otac mu se vrlo obraduje i veliko veselje učini. One druge dvije sestre pošto viđeše da im se sestra najmlađa vjeri preko njih živijeh i starijih, počnu joj o glavi raditi i domišljati
ondar će ti roditi žena dva blizanca sina, kučka okotiti dva psa, kobila oždrijebiti dva ata, a više kuće izniknuće ti dvije sablje zlatne.
i sve mu se ovo dogodi prve godine: rodi mu žena dva blizanca, kučka dva hrta, kobila dva ata, a više kuće mu izniknu dvije sablje. Kad mu sinovi prispiju u neka doba godina, jedan od njih dva reče ocu: „Tata!
” Pošto njih dvije otidu u crkvu, pastorka odmah k materinu grobu, kad tamo, a to sanduk opet otvoren kao i prije i na zaklopcu stoje dva
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
ŠTA SE RADILO U BUKAREVO VRIJEME 51 VIII UŽAS 70 IX MNOGE RAZLIČNOSTI 87 X KAKO PJEVALICA LIJEČI 107 XI DVIJE SILE KOJIMA PODLIJEŽU LjUDI 119 XII FRA-JERKOVIĆ XXV 141 BAKONjA FRA-BRNE NjEGOVO ĐAKOVANjE I POSTRIG І SVETA
dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi.
A da je kuća Jerkovića zaista u puku štovana kao sveta loza tome ima sila potvrda, a mi ćemo odabrati samo dvije-tri.
Od kretnog imetka imao je: ženu Osinjaču, tri sina, dvije kćeri, dvije krave, dvadesetoro vunjači, dvoje magaradi i svinju za posjek.
Od kretnog imetka imao je: ženu Osinjaču, tri sina, dvije kćeri, dvije krave, dvadesetoro vunjači, dvoje magaradi i svinju za posjek.
Velimo: kao da bješe, jer ne znamo pouzdano. On se kleo da nikad nikome nije ništa ukrao osim stričevima dvije koze, i to prije no što se oženio, i to po nagovoru pokojnog strica Jurete; ali su se i Zvrljevljani kleli da on ima na
To je sve čudnovato, ali je čudnovatije što je Bakonju Osinjača više ljubila no i Kušmelja i Čmanjka i dvije kćeri, Galicu i Krivu.
Bakonja sa svojim drugovima prijeđe u manju sobu, gdje bješe jedan manji sto sa dvije starinske klupe, a na stjenama police pune krugova i zdjela. Odatle uđoše u kujinu.
Sa strana te srednje zgrade bijahu dvije klijeti: spremnica i mlječar. Cijela se kuća zvaše novom mađupnicom. U staroj mađupnici u manastiru zimi se grijahu
“ dovedi ga posli k menika. Balegan odvede Bakonju u srednji trijem, gdje je Naćvar imao svoje dvije sobe kao i svi ostali fratari.
Zbilja jadni Škoranca ukočanjio se, a otvorene mu oči. Na krevetu i na podu dvije lokvice krvi. Kraj njega, na stoliću, njekoliko sklenica ljekarija. Haljine mu pobacane vrh pokrivača.
VII ŠTA SE RADILO U BUKAREVO VRIJEME Protekoše dvije godine bez ikakvih znatnih događaja u manastiru, pa opet nasta vrijeme puno udesa. Na dan sv. Frane Saleskoga (29.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
“ „Ah, presilni i preblagi oče! - arhangela oba jednoglasno - čudo da nas u kristalne stupce te krajnosti dvije ne smrzoše kod tvojega trona presv'jetloga - premoguće tvoje božestveno i sljepota duha Satanina!
gordi sjevernih ljesovah kad ih zima u kipu obuče, i nad njima na prevedrom nebu kad se oblak napoli razdvoji te u dvije nepregledne mase s dva protivna uzmućena vjetra, - vid ti takvi dva strašni voinstva predstavljahu na polja nebesna
Svi ledovi dva protivne pola te na dvije mase počivaju i, slomjeni naporom vjetrovah, te u sante idu i komate po prostoru nemirnijeh poljah ne prosiplju
Dva dni sv'jetla, dvije noći sjajne u jarosti boj jednaki traja; s obje strane besmrtne vojnike na gomile vidiš povaljene, svi u ljute rane
borbu vojsci pokazuju; mnogi, ljutim postignut ranama, svrgnut padne s svoje kolesnice na ravnine među redovima dvije vojske krvlju okupate.
tamo poteć sa vodom nečistom mučenija neba otpadnikah, a za njime Flegeton i Mente sa ljutošću ada nesitoga; među dvije protivne stihije tamo teče tajni potok Lete, na njem straže kćeri Gorgonove da pregnusni neba odmetnici od struje
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Na zidu su visile dvije geografske karte, reklame velikih prekooceanskih društava, na kojima je bio rasplašten čitav globus, a udaljene tačke
(Rođen sam u pomoračkoj obitelji, a evo ni dan-danas ne znam što te dvije riječi pravo znače: one i sad za mene imaju neku tajanstvenu, pomalo mitsku vrijednost.
krivudavim kamenim uličicama ribarskog predgrađa da izbjegnem sunčanu žegu, na istršalim lopaticama osjećao sam, kao dvije koncentrirane žiže lećâ, crne oči pučanki, mornarskih udovica i ribarskih nevjenčanih žena što su sjedile na pragu
I baka ju je jako voljela, činilo mi se čak više, ili bar toplije, nego svoje vlastite dvije kćeri. Često sam, u proljeće, u malom no gustom, sjenovitom vrtu iznad kuće dugo ležao u njenom krilu.
Tek su nešto prisutnije bile dvije tamne rupe nosnica, koje su se, uslijed napornijeg disanja od pognutog položaja, uzastopno širile i sužavale; i u tom
Tu se okupljala čitava obitelj o doručku, o ručku, o večeri. Moje dvije tetke doplovile bi iz svojih odaja posljednje, kad su već svi posjedali za sto.
što u isti mah nije osjetila ili pomislila i druga: i čovjek se u čudu obazirao, kao da se želi uvjeriti nisu li te dvije duhovne sijamske blizanke i fizički nevidljivo spojene nekim skrivenim gajtanom.
Po dvorištu iza kuće šetale su godinama, snuždeno i nerazdruživo, dvije pogrbljene, mučaljive biserke — „faraunke". Godinama nisu dale od sebe glasa, godinama se nisu razdvojile ni za sami
Eto takve su bile i moje dvije tetke. Usidjelice već po rođenju, rekao bih po rođenom talentu; i, činilo mi se, stalno istih godina.
„Izvadili smo iz nje sve što se dalo izvaditi!” rekao mi je u hodniku doktor. Dva crno zaobručena oka ležala su kao dvije rupe u jastuku. Gledao sam je kao šupalj dud, ulište klica smrti.
Od njega se pokrene razbuđen pauk na svojoj tananoj mreži između dvije grede. Dugo sam slušao taj glas, koji je postepeno malaksavao, zamirao, blijedio, oklijevao malko na granici čujnog i
Sami zvukovi po sebi na mene su tako djelovali. Organski, kao na onog pauka između dvije grede. I činilo mi se da je živahna, žustra, blještava muzika samo u nekom tobožnjem, konvencionalnom, vanjskom smislu
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
zaljulja se jezero, on se jako prepane kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njega učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u
Oni dva zaspe, a on ostane da čuva stražu. Ujedanput brčak udari iz jezera, kad imaš šta i viđeti! Aždaha sa dvije glave, pa juriš da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom
Kad se blizu grada primaknu, onda izvade dvije jele s granama iz zemlje pa ih ponesu sa sobom, a kad dođu do grada, jednu jelu prislone uz bedem i poviču careviću: —
Kad to ču onaj srednji brat, i on reče: — Ja sam, kad sam čuvao stražu na drugom konaku, posjekao aždahu od dvije glave: ako se ne vjerujete, evo uveta od obje glave! — pa izvadi uši i njima ih pokaže. Onaj najmlađi ćuti.
Kad car sve to čuje, zaustavi samo onog najmlađeg kod sebe kao zeta, a onoj dvojici dade dvije mazge novaca, i tako oba starija brata vrate se svome dvoru i u svoje carstvo.
dok malo vatru prižeže, pa zapali sva tri pera, ali dok je zapalio, Baš-Čelik ga stigne, potegne sablju i carevića na dvije pole rasiječe. U isti čas eto ti čuda!
Spava. Sad reče lija: — Tu je tvoj trs. Straža spava, ponoć je. Eno gle dvije lopate, jedna gvozdena, druga drvena, obje zabodene u zemlju.
Lija osta, a on ode. Kad dođe na ono mjesto gdje je straža, ali straža spava, i kraj nje dvije lopate zabodene u zemlju: jedna drvena, a druga železna.
— Evo, vidiš,, pobratime, štala je otvorena, puna lijepijeh konja; usred srijede zlatan je konj, a nad njim vise o zidu dvije orme: jedna je zlatna, a druga rđava i ne vrijedi ništa, ama baš ni filira.
ondar će ti roditi žena dva blizanca sina, kučka okotiti dva psa, kobila oždrijebiti dva ata, a više kuće izniknuće ti dvije sablje zlatne.
i sve mu se ovo dogodi prve godine: rodi mu žena dva blizanca, kučka dva hrta, kobila dva ata, a više kuće mu izniknu dvije sablje.
“ a Oštar Dan pogleda na stranu, te upazi jabuku, brže ubere sve tri: jednu baci preko planine, a dvije ostavi. Dok je bacio jabuku, odmah mu se načini cesta, i oni prijeđu.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
U onoj vrevi i mešaniji Cveta se, potežući sina za sobom, jedva dovuče njemu. —Dvije cedulje za me i za ovoga, — i pokaže na sina. —Kuda ćeš? —U O... —Daj novac! — i pruži ruku. —Koliko?
—Dvije cedulje za me i za ovoga, — i pokaže na sina. —Kuda ćeš? —U O... —Daj novac! — i pruži ruku. —Koliko? —Dvije krune i dvadeset! Daj, brzo! Žena se skanjiva. Najposlije smisli se, razveže maramu i pruži mu krunu. — Ča?
Daj, brzo! Žena se skanjiva. Najposlije smisli se, razveže maramu i pruži mu krunu. — Ča? 'Ajde k vragu! Dvije krune i dvadeset! — ponavlja agent ljuteći se. — Eto sve! pregori se Cveta i istrese novai u njegovu ruku.
U hitnji užeže svijeću i podnese je pred oglejcalo. Između dvije svjetlosti lijepo se odbljeskuje njena prikladna glava; trpeljive oči smeđe su zatvorene boje, ali crne obrve i trepavice
Jednoga jutra kupi komad kruha i zaveže u maramu, podade joj i dvije šestice za put, pa je s društvom opremi put Crne Gore.
Za bankom stoji Spasoje i toči piće gostima što dolaze i odlaze. Ona sjede za niski sto. Lazo dohvati i napuni dvije čašice žestokoga pića, donese pa i sam sjede do nje. Gledaju u svijet što pored vrata prolazi, i piju pomalo.
Stoga se curica lako obikla na novom domu, pa sve ređe dolažaše s gospodarem u selo. A selo je daleko dvije ure hoda od mora, iza visokoga brda, ispod krševa, u zaklonici od sjevera, otkud se s protivne strane preko polja tek
Za rđava vremena krpi mreže. Tada mu i ona pomaže i cijeli dan kod njega sjedi. Čak tih dana ne dopušta joj ni one dvije koze izvesti u pašu, što joj služe za lijepu izliku da se po školju prođe: neka gladuju, samo da mu je ona na očima!
Već svi vide nesreću, pa se Antičinu plaču pridružiše i dvije žene iz društva. Gledaju u prazan, potamnio prostor, a u ušima ori se oluja, prelijeta im preko glave i odzvanja se
Ovdje stanujem, — čujem za sobom sgaričin glas, — a tamo spraćam moje dvije koze i živo... A zbilja, da vidite magare što sam uhvatila otrag nekoliko dana, — reče mi življe i prođe preda me.
Starica popođe malo i oštro zvižnu nekoliko puta. Domalo iza borova pokažu se dvije koze, idu mirno i slobodno prama nama.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
— Eno, ono tamo na kraj sela u 'noj dolini, više koje kô u sumaglici trepere dvije jasike... Vidiš li? Vidiš zar! E, 'nođe ti je bio kućerak Slatke Duše. Tako je svak zvao starog Miju, pokoj mu duši!
— Moraš, jer te zakon goni; ne gonimo te mi... — Čuješ, gospodine, ostav'te. me još jedno dvije-tri godine, u tom će i moj Stole odrasti, pa kad sine proljeće sve će ovo zacrnjeti. Sve ćemo mi ovo uzorati...
To mu je bio sav mâl. U jesen bi mu svaki živolazniji domaćin odnosio po jedan varićak žita i po šaku, dvije grâ. On se selu od svoje strane oduživô kako je i koliko je mogô.
Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas kao hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.
Stali mi, pa brojimo... Ljudi, nećete mi vjerovati, a ovo je cijela cjelcata istina: sedamdeset i tri li, i dvije li — sad ću vam, boj se, slagati — 'iljade sve sama Krajišnika nabrojismo!
Nabi, veli, tu škrljačinu, obuci kabanicu, pripaši sabljetinu, uzjaši ata, a već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa...“ — Što ne natočiš čojeku čašu rakije, Mićane?! — nabreknu jedan na kotlara.
Simeun iskapi na dušak. — Đe ono stado' ja? — 'Nođe: „A već, veli, ne gine ti oku-dvije rakije popiti, pa...“ — ispravi ga kotlar. — Da!
“ — ispravi ga kotlar. — Da! — „A već, veli, ne gine ti oku dvije rakije popiti, pa onda kô kakva švapska gerenalina među Majdance, te čini, kaže, kako te pamet tvoja uči!
— veli Simeun, pa sasu dvije-tri zaostale kapljice na vatru, a plavičast plamen liznu uz jedan ugarak. — E, kad je tako, Simeune, onda Bože pomozi.
Ja mlim da nijeste zadrijemali? Slušaćete? E, onda dobro; čujte: Bilo je to na dvije godine pred ovu pošljednju bunu, da Bog da ne bila pošljednja!
Ide, a suze mu vrcaju, krupne kô lješnici: — E, moj Simeune, moja grdna rano! Proklete te tvoje ćudi! Ne prođoše ni dvije neđelje, eto ti Simeuna đe ide: — Nema, veli, složna i jedina društva. S ovim se narodom ne mere ništa početi.
Za pripašajem se ispriječile dvije zeke i 'andžar, ima u njemu aršin. Kad se okrene škripne oružlje, a ćurčina se oko njeg' zasalampija.
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
postaje hajduk, od domaćina - zaštitnik naroda, od porodičnog čoveka beskućnik, kome su "mač i puška i otac i majka,/ dvije male bratac i sekuna,/ oštra ćorda vijernica ljuba,/ tvrda st'jena mekano uzglavlje,/ kabanica kuća do vijeka".
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
). Zanimljivo je takođe narodno verovanje da b. l. može pomoći protiv metilja (»za dva dana i dvije noći ne jede se ništa, pa onda jedi saramsaka — bijeloga luka — što možeš više«, BV, 16, 1901, 280); zna se, međutim,
U pesmi »Dvije seje brata ne imale« prave sestre brata od šimširovog drveta [u nadi da ga ožive?]. U jednoj žetelačkoj pesmi pominje
Ćipiko, Ivo - Pauci
I Rade se žuri. Kupio dvije stvari koje mu na srcu ležahu: baruta, da pucnjavom proslavi Božić, i zdravih jabuka, da njima daruje koju lepu djevojku
Uzeo novac kod gospodara. —Treba da vide novac, — rekao je gazdi, biće lakši posao! Ponio je sa sobom od kuće dvije obilate suve krmeće pečenice: darovaće jednu gazdi, a drugu bilježnikovu pisaru, „škrivanu”.
— Vidiš, zimi su ove kamenice pune vode, priča joj. — Pričekaj! — I, pustivši je, potraži šibica i o benevreke upali dvije najedanput. Posvijetli. — Gledaj ovaj kamen, bi li rekao: vuk je iz planine!
Biće i za to vremena.. . — pa, k'o smisli se: —'Ajde—de, stavimo da bih prodao: koliko bi dao? —A što pitaš? —Dvije hiljade talijera... i to je darovano . . —Čudo! — reče Ilija i sneveseli se.
Otac joj je kupio đerdan i platio gazda—Jovu šuplje plete za zdrave, a ravno ih je dvije stotine! Radivoj kaza jednom Cvijeti da će je curske nedjelje u varoši iz kola sa sobom povesti.
A Maša, đavo, jednako ga draži. Po slugi poručuje mu da je čeka u ogradi iza crkve: doći će na uročeno mjesto oko dvije—tri ure noći. Pop Vrane zguri se do zida, čuči... iščekuje...
bratom, Petrom, radi štete u polju, i Vojkan tuži Petra općini u varoši, a općina ga osudi na naknadu štete i na dvije krune u ime globe. To silno Petra rasrdi, i on zaprijeti Vojkanu da će se osvetiti.
Odmah sjutradan pođe u grad odvjetniku da zapravda Vojkana za dvije kvarte kukuruza, koje mu je od zimus Vojkan ostao dužan za izor na njegova vola — i ostavi punomoć odvjetniku.
— I, iznebuha, kao da mu je toga časa na pamet došlo, veli: — Da se nagodimo, Petre! Što ćemo na sudu? Dao sam ti dvije kvarte, a davao sam ti i one druge dvije, ali ne htjede ih ti primiti, veliš: nije se osušio kukuruz kako valja...
Što ćemo na sudu? Dao sam ti dvije kvarte, a davao sam ti i one druge dvije, ali ne htjede ih ti primiti, veliš: nije se osušio kukuruz kako valja...
Dobro, brate, daću ti dvije kvarte sada najboljega, kad je najskuplji... Dođi po nj, kad hoćeš!... — Neću ja tamo, — odgovori Petar.
Dođi po nj, kad hoćeš!... — Neću ja tamo, — odgovori Petar. — Ko veli da si davao dvije kvarte? Pusti, bolan, — milo za drago!
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
A sad! Trka li, trka naš Jova, od kapije do kapije za krajcaru ili dvije. Sad se on zaljubio u frau Rozu, i sluša je k'o Boga. Da mu zatraži, ne košulju nego kožu, i nju bi svuk'o i dao.
Šantić, Aleksa - PESME
1910 — 1911. MOJ OTAC Još kô da ga gledam. Pod oružjem stao, Uz jatagan trepte ledenice dvije. Spremni konjic frkće, nogom kopa, bije, Kao da bi na put gospodara zvao... Zora je.
tije' Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni, Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni Pa dršćasmo Dugo kao breze dvije? Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
I ne mogu više znati lepši ko je, Ili ti il' ona?... Kô leptir u letu Sav treptim, i mislim, draga, od vas dvije Koju li bih sada zagrlio prije?... 1918. MEDITATIVNE PESME PLIJEN Noć sjeverna.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
pogledah na Turčina, majko, kad tu age Belil-age nema, no mu stoje bakračlije prazne; na labudu nema gospodara, nego dvije pole oko konja.
a koji ih nijesu mogli nabaviti, oni su mjesto njih prišivali srebrne krupne novce; od oružja imali su dugu pušku i po dvije male i veliki nož.
Četrdeset godina čuva „druma kroz planinu“ i otima oteto blago. „Oči su mu dvije kupe vina, trepavice od utine krilo.“ Od siline njegovog glasa otpada lišće s gore.
pa koje su im se dopadale, one su uzimali k sebi; tako danas jednu, a sjutra drugu; kadšto po jednu, a kadšto i po dvije i po tri ujedanput.
njega do tri pera zlatna, što kucaju Gruja po plećima, — valja krilo hiljadu dukata; donese mu svilena pojasa, i za pojas dvije danickinje, obadvije u čistome zlatu; a pokraj njih noža plamenita, — međ' kamzama alem, dragi kamen; dade njemu sablju
primer, u Ženidbi od Zadra Todora pismo pet puta ponovljeno, ali četiri puta sa nešto drukčijim početkom: „Eto knjiga, dvije age stare!“ „Eto knjiga, dvije age drage!“ „Eto knjiga, dva brata rođena!“ „Eto knjiga, dvije četobaše!
“ „Eto knjiga, dvije age drage!“ „Eto knjiga, dva brata rođena!“ „Eto knjiga, dvije četobaše!“ Tako se oseća u pesmi Sestra Đurković–serdara
“ „Eto knjiga, dvije age drage!“ „Eto knjiga, dva brata rođena!“ „Eto knjiga, dvije četobaše!“ Tako se oseća u pesmi Sestra Đurković–serdara devojčin isti odgovor trojici Turaka, ali uvek sa nešto
u zelenu travu; savi skute i svil'ne rukave, pak pokupi burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje; a đevojke dvije pobjegoše.
balčaka sablje dogoniše; pobaciše njine odlomčine, od hitrijeh konja odskočiše, za bila se grla dovatiše, te se dvije ale poniješe na Goleču, na ravnoj planini.
20 CARICA MILICA I VLADETA VOJVODA Pošetala carica Milica ispod grada bijela Kruševca; s njome šeću dvije mile kćeri: Vukosava i lijepa Mara.
Nijeste li od polja Kosova? Viđeste li dvije silne vojske? Jesu li se vojske udarile? Čija li je vojska zadobila?“ Al' govore dva vrana gavrana: „Oj, boga nam,
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
“!“Opali mi dvije vruće, pa će opet: „Deder sad, gdje se uliva Dunav?“ — A šta ti? — A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. „Kako nigdje?
Eto novih junaka u družinu. I to baš Mačak i Potrk, dvije delije iz četvrtog razreda kakve se samo zamisliti mogu. I Potrk i Mačak bili su nadimci.
Naš preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da sačeka ove dvije delije koje su čamile u školskom zatvoru, „u tamnici kući neobičnoj “. Prvi se na vidiku pojavio Đoko Potrk.
začuđeno progunđa Stric. Povrh one dvije vreće na magarčev samar naslagaše, natovariše, objesiše, natrontaše i privezaše još vazdan koješta: suvih dasaka,
Kako bi sad Mačak rado strugnuo, kad bi samo vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne možeš ih pomaći s mjesta.
— A zar sam ja magarac? — pobuni se Stric. — Ama nijesi, brate. Magare ima četiri noge, a ti samo dvije. Taman si za pola magarca. — A zajedno s tobom sam čitav čitavcati magarac!
— Ehej, narode čitavoga globusa, pogledajte moj šešir! Od približno dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu baš niko nije primijetio znamenitog šešira.
Sve je to trpao u dvije stare vreće majstora Mačka, pa su on i Vanjka Široki nosili u logor. Đoko Potrk i Nik Ćulibrk čuvali su za to vrijeme
Djed i unuk stigoše tako navrh drveta i gore se smjestiše kao dvije vrane. Tek malo kasnije, kad napadači porušiše kolibu i rasturiše vatru da se šuma ne bi zapalila, djed Aleksa
— Kako ne gledaju, jadna ti majka, a šta ti je ovo na šeširu? Stric skide šešir i u čudu se zagleda u dvije rupe koje su se odnekud otvorile na njemu. — Pazi šta je ovo? — Prosvirale ti ga ustaše! — odbrunda Nikoletina.
Neprijatelj je prodirao u Prokin gaj. XVI Uvrnut, fenjer na podu pećine osvjetljava, jednu pored druge, dvije glave: dječju i pseću. I dijete i pseto spavaju. Vidi se i krajičak neobične prostirke na kojoj njih dvoje leže.
Koliki on mora biti da bi mogao u kurire? — Nikako manji od puške! — kratko reče ratnik. Donesoše dvije puške: onu veliku, jugoslovensku i malu, talijansku.