Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
S trpnjom se sjećam tog doba jetkih strasti, tih groznica htijenja, tih nemira krvi, i prezavog sna na preznojenim uzglavljima žudnja.
Ona slobodno provaljuje iz nas tek pošto je popustio grč našeg htijenja, užagrenost naših ambicija, pošto je prekinuta svaka veza između naše praktične ličnosti i naše umjetnosti. — Hm!
Mazepa privezan na hatu svoje volje. O, kako mora da je bolan taj vječiti prijapizam htijenja! I kakvog li apsurda u tom binomu: morati htjeti! Vrhunac moći — i vrhunac neslobode.
I kako bi to izgledalo snagom htijenja promijeniti tok te nužnosti, krivotvoriti svoju fizionomiju? Ne ostvariti sebe, iskriviti i falsificirati sebe, pa se
Popušta zažarenost na licu i sparušena vrelina na usnama. Grižnje se ućutavaju, jetka osjećanja tupe. Jenjava grč htijenja, mekšaju obrisi nasušnoga. Mjerilo za bijede svakidašnjice u našim rukama naočigled raste.
Pobojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, već samo pukog osjećanja, kao stablo.