Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
U jednoj drugoj pripoveci, Oni, nalazi se valjda najzanimljiviji primer. Junakova bolest na smrt, njegovo tiho umiranje, paralelno se daje ili, bolje reći, metonimički se povezuje s gubljenjem lične volje
Svedena na najprostije odnose, junakova psihodinamika - pa i dramatičnost u razvijanju sižea - najčešće dolazi otuda što se težnja porodice ka samoočuvanju,
u razvijanju sižea - najčešće dolazi otuda što se težnja porodice ka samoočuvanju, oličena u roditeljskom autoritetu, i junakova težnja ka ličnoj sreći, vezana za njegov osećajni život, gotovo po pravilu nalaze u opreci.
s kraja na kraj pripovetke gleda njegovim očima, i dato mu je da opaža ono - i samo ono - što su mogla opaziti čula junakova. Zatim, junak nijednom nije po imenu nazvan: jednostavno je „on”.
Ono se, na izgled, odmiče od onoga što se zove duša junakova, otuđuje se od nje. Tada i deluje kao maska. Iza toga se nalaze izvesna skrivenija i sitnija, ali zato i učestalija
(opažajni) život značajan za razumevanje likova, vidi se i po tome što autor u romanu ne propušta da nam saopšti kad su junakova čula otupela, obamrla ili su se, naprotiv, aktivirala.
383 Književna sudbina junakova, moglo bi se s dobrim razlozima zaključiti, teče paralelno s ponašanjem njegovoga oka: ono oživljuje, postaje osetljivo,
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
veka. Predestinacija junakova moćno je sredstvo za uvođenje brojnih i raznovrsnih poetskih i retoričkih oblika. U službi povesti o srpskoj istoriji