Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Jedan Karadžićev dopisnik, Dimitrije Tirol, piše 1827. godine Karadžiću o Jovanu St. Popoviću: »On vas samo brani, vas odobrava i narodnje srpske pjesme traži, da ih čitajući nauči.
U jednom pismu Vuku St. Karadžiću on, 1832, povodom svoga Laže i paralaže (1830), piše: »Dakle posle dugog tumaranja i krivudanja jedva na pravac iziđo, a
u Glasniku Društva srbske slovesnosti za 1849, jesu najtačnija i najbolja kritika koju su suvremenici učinili Karadžiću. On tu traži »da se narodni jezik diže na stepen književnoga dostojanstva, gdi on pokazuje i mora pokazivati više
Ali vreme je davalo za pravo Karadžiću. Krajem četrdesetih godina on dobija dva dobra pomagača: Đuru Daničića i Branka Radičevića.
Posle dužeg traženja on je naišao na takvog čoveka u Vuku Karadžiću. Kopitaru kao cenzoru došao je na pregled jedan Karadžićev članak o padu Srbije 1813, namenjen Davidovićevim i
jako zanimao »živom starinom« uopšte, osobito se zainteresovao za srpski jezik i srpsku narodnu poeziju, davao Karadžiću uputstva kako da radi, i oduševljenim izrazima počeo pisati o »prekrasnoj poeziji« srpskoj.
Kopitar ga je stalno podsticao na neprekidan rad u skupljanju narodnih pesama. 1822. pisao je on Karadžiću: »Pesmaricu pre svega! Takvih pesama nijedan narod nema niti je imao.
Sve svoje slobodno vreme 1816. i 1817. Kopitar je posvetio aktivnoj saradnji na Srpskom rječniku. On je Karadžiću dolazio svako veče, i duboko u noć Karadžić je čitao zabeležene reči, objašnjavao ih, a Kopitar prevodio na nemački i
da južno hercegovačko narečje, fonetički izraženo, treba da postane književni jezik Srba i Hrvata, i ostavili Karadžiću da on napiše pravila toga jezika. Poslednje prepone su padale, novi naraštaji su pridolazili i prihvatali njegove ideje.
Ranke se obraća Karadžiću i za podatke o docnijem životu Srbije, i prema materijalu koji mu je Karadžić usmeno i pismeno dao napisao je svoje
Stanko Vraz posvetio je 1839. Karadžiću prvu zbirku slovenačkih narodnih pesama, a 1845. pisao da bi želeo ceo život provesti kraj njega.
Još 1837. piše Karadžiću: »Vi ste mi ogledalo, pa sam se po vama vladao«; »Vi ste mi oči otvorili i put pokazali«, piše on 1845.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Prvi put je objavljena u posmrtnom izdanju Vukovih narodnih pripovedaka, 1870. 3. AŽDAJA I CAREV SIN: Vuku Karadžiću ispričao i napisao Grujo Mehandžić iz Sentomaša, za vreme zajedničkog boravka u zemunskom lazaretu 1829, gde su se
Objavljena je u posmrtnom izdanju Vukovih narodnih pripovedaka, 1870. 5. DJEVOJKA BRŽA OD KONjA: Vuku Karadžiću po slao iz Boke Kotorske Vuk Vrčević. Objavljena u Karadžićevom izdanju od 1853.
13. ZLATORUNI OVAN: Vuku Karadžiću poslao zemunski učitelj Lazar Marjanović. Objavljena u Vukovom izdanju od 1853. 14. TRI ČUDA: Zabeležio Jovan B.
Objavljena ijekavskim narečjem u Bosanskoj vili za god. 1887, str. 170. 27. PRAVDA I KRIVDA: Vuku Karadžiću poslao iz Boke Kotorske Vuk Vrčević. Objavljena u Karadžićevom izdanju narodnih pripovedaka od 1853. 28.
35. DJEVOJKA CARA NADMUDRILA: Vuku Karadžiću poslao pop Vuk Popović iz Risna. Objavljena u Karadžićevom izdanju narodnih pripovedaka od 1853.
1 (god. 1923?). 116. SVIJETU SE NE MOŽE UGODITI: Vuku Karadžiću poslali Ana i Vuk Vrčević iz Boke Kotorske. Objavljena u Karadžićevoj Danici za 1828.
Velmar-Janković, Svetlana - DORĆOL
obaveza koja ga je unapred zamarala a koju nikako nije mogao da izbegne, jer je to bila obaveza prema prijatelju Vuku Karadžiću.
Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
Rajevskim videh da je njega jako ogorčilo i to, što je danas nad nekim mnogim bataljonima poverena komanda potpukovniku Karadžiću, o kome Rajevski veli da je „prostoй pьяnčuška i boljьše ničego“. (Prosta pijančura i ništa više).
« A ovde evo hiljade ljudi predaju se na milost i nemilost jednom Karadžiću, jednom Komarovu, i oni ih vode i lupaju bez odgovornosti; uvedu u boj hiljade, izvedu stotine; što je poginulo —
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
ostavio je u amanet Vuku Karadžiću, koji ga izdaje 1833. Od njega ostaju prve pesme namenjene deci u srpskoj poeziji: „Na knjižicu za novoljetnji dar“ i
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Jovanović kaže: „Filip Višnjić, slepi guslar koji je 1815. godine ovu pesmu ispevao Vuku Karadžiću, bio je zemljak Ivana Kneževića, i utoliko ga je više bolelo što se semberskom knezu (koji se tada patio u izgnanstvu,