Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
On se udari rukom po čelu. — Ali ja moram njih nadvladati!... To mora preda mnom pasti na koljena i moliti me!... Mora to biti! Ali kako?... Jest, baš u tome je bila sva nesreća!...
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Mi se sklonismo, a kao da nas puška posred srca udari. Ona korači jedanput, pa pade na koljena. Saže glavu, pokri oči rukama, a crna joj kosa rasu se po zemlji. Pop se uzdrhta, a suze mu udariše.
Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
O tome Fortis kaže: „Kasno oblače hlače dečacima koji katkad hodaju u košulji do koljena u dobi od trinaest i četrnaest godina, osobito prema granici Bosne, držeći se opšteg običaja te zemlje pod vlašću Porte
Matavulj, Simo - USKOK
na glavi, ogrnut mletačkom kabanicom, nabadaše tankim nogama, na kojima bjehu zategnute svilene, bijele bječve do koljena. Ostali vijećnici, mlađi ljudi, bijehu u novoj francuskoj nošnji.
Pop Marko reče: — Snijeg ovoga će puta od mora! Eto ga prije noći! Biće ga izjutra u nas do koljena! Rako prihvati: — Daj bože!
Nâko čizme možeš zadržati, jer je snijeg do koljena. Jedva načinismo prtinu do crkve! — A zar je već služba svršila? — pita Janko smijući se koliko prerušavanju, toliko i
— Dovijeka? — Dovijeka. — Tako, ako brat bude imao muške djece, najstarijega će sve dopasti? — Tako, sve s koljena na koljeno. — Bože, svašta li ima u svijetu! — reče Stane. — U nas djeca muška sve dijele. — Tako je i pravo.
Bješe to čovjek omalen, sredovječan, širokih leđa i riđih brkova. U domu brastva Iličkovića medištvo prelazi s koljena na koljeno. Priča se da je njeki Iličković u davno doba služio u čuvenoj kući Medikovića, u Paštrovićima.
Milićević, Vuk - Bespuće
korake, prolazili seljaci i seljakinje u bijelo s košarama na glavi: seljakinje s trobojkama u kosi, kratkim košuljama do koljena i bijelim čarapama; seljaci s malim šeširićima, nalik na pečurke, u tijesnim kaputima od bijele čoje s gajtanima.
ležaše na krevetu, sa zatvorenim očima i ječeći; na razdrljenim rutavim grudima i na obnaženoj desnoj nozi do iznad koljena, vidjele se rane s kojih otjecaše krv koju mu žena zaustavljaše, ispirajući rane rakijom.
biva slabiji, kako podliježe; kako se njegove misli rugaju s njime, kako ga mahnito napadaju, bole, žegu i bacaju na koljena pred životom koji stoji ozbiljan i miran, sav u noći, iznad šumne rijeke.
karte; on osjećaše više puta njezin dah na svome licu i gubljaše igru; jednom, kad sjeđahu uporedo, dotaknuše se njihova koljena i oboje se pogledaše u isti mah; Gavre Đaković se osmjehnu, a ona zbunjeno obori oči.
Radičević, Branko - PESME
đipa, Nogom bije, a ušima striže, Modar plamen na nozdrve liže, Bi istrgli ruke iz ramena, Da su momčad lošega koljena.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Ja ću sad viknuti, pa nek bude šta će biti. Momčina se poispravlja na utrnula koljena, savija dlanove oko usta i glasno se prodere: — Ehej, Švabo, koliko je sati, zdravlja ti?!
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
“ — pa i tu sobu otvori. Kad uđe unutra, ima šta i viđeti! U sobi jedan čoek do koljena u gvožđe zakovat i ruke do lakata zakovate obje, na četiri strane imadu četiri direka, a tako od svakoga direka ima po
dana kad je tvoju ženu ugrabio, ja sam ga dočekao sa pet hiljada sokolova, pa strašno smo se pobili šnjime, krv pade do koljena, i ništa mu učiniti ne mogosmo, a ti da mu jedan nešto učiniš!
Onda carev sin brzo otrči na potok i zahvati vode u šake pa pođe uz brdo peštari. Usput je padao na koljena, udarao se i lomio se, ali je starcu malo vode u pregršti donio.
— Oprosti, svijetla kruno! Da sam znao ko je sa mnom, ne bih se onako ponaš'o — reče vojnik i pade preda nj na koljena. Car ga pokuca po ramenu i reče mu: — Kad te starješine nijesu ništa avancirale, ja ću te avancirati.
Kad ujutru ustanem, a to vuci došli te zaklali i izjeli moga čelca: leži med! po dolu do članaka, a po brdu do koljena. Onda počnem misliti u što ću pokupiti med.
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
53. Svi recimo: u ime Boga! Da ovo bude u čas dobar! Tajko i majka sina žene; Od roda je od velika, Koljena je gospodskoga, Nikome se i ne javlja, No se rodu licem klanja, Rod mi njojzi odgovara: “Ne klanjaj se, sele, rodu,
“ 170. S one strane Šibenika Šiba trava do rukava, Graorina do ramena, Djetelina do koljena, Po njoj pasu tri pauna, I tri tice paunice, Čuvala i’ l’jepa seka; Na seki je pregačica, Nit je tkata ni snovata,
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Konte Pjero B., sa vlasuljom na glavi, sa otegnutim bijelim čarapicama do koljena i zagrnut tabarom „a la veneziana“, nabadaše nesigurno svojim tankim nožicama.
ispi čašu, nasloni desnu mišku na koljeno, lijevim dlanom otra nekoliko puta brke, pa i lijevu mišicu prevjesi preko koljena i osta tako ne mičući se, malo zinutijem ustima i gledajući netrepimice u oganj.
života Njegova; ime Mu, kojijem se još za života njegova, kunijahu Crnogorci, amanet je najviši koji se predaje s koljena na koljeno u ovome amanetu srpskom, u Gori Crnoj.
Djevojke ako se ne bi poudale za vlastelu, ali bez miraza, manastir ih je čekao. Tako je to bivalo s koljena na koljeno u Janovome domu i taj red zateče i njega kad ga Bog posla na svijet.
Smiješne im bjehu navike neke što se u kući predadoše s koljena na koljeno, kroz dugi niz vjekova, i koje dolikovaše, možda, vremenu u koje se zametnuše, ali nikako novijim vremenima;
Janko ne moga odgovoriti, no zanijeka glavom. Opako slab, a od silnog uzbuđenja bješe malaksao, te mu se koljena previše. „Pridršte ga!“ viknu serdar. Stranac uze Janka pod ruku.
Kad ih više ne ču, ona se brzo obuče i obu, pak se prikrade k vratima. Janko je sjedio na klupici; lakte upro na koljena a glavom zaronio u pregršt. Cura se primače k ocu, pa ga stade tiho, ama tiho dozivati.
“ Serdar planu, pa je stište iza desne šake i trznu njome. Žena se previ i pade na koljena, pa huknu od muke. „Aman! zaboga!“ jedva izgovori. „Čuješ ti babo!“ govoraše on kroza zube, jednako trzajući njom.
Čobani već sjavili stoku s planina. Snijeg još nije panuo, pa ima otave po okrajcima, a u prisojima trave do koljena, te živo pase; a i čobani ne trče goloruci, niti se kupe u gomile, e ćeš ih vidjeti raštrkane, gdje stoje dupke, sa
“ Četnike trnci podiđoše kako je Pejo uzviknuo. On se uhvati za kose, koljena mu se previše, te pade na mrtvaca, ljubeći ga i dozivljući jednako: „Janko! Janko moj!“ Ljudi, u čudu, potekoše k njemu.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Poneo ga đavo na rogove! Propao se na njega Sodom i Gomor! Rđa ga ubila kao čavao na putu! Rđom kap’o dok mu je koljena! Svoju djecu na oganj nekâ! Suva ga munja pokosila! Sunce ga ne grejalo, dok mene ne vidio!
U dvoru mu bila dva puta. S kojeg mu dolazili kumovi i prijatelji, s one mu strane bilo blato do koljena! a s koje mu strane dolazili zlotvori i dušmani, oni puti porastali crnijem trnjem, te se po njem šalacale srne i legla
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Kad u jutru ustanem, a to vuci došli, te zaklali i izjeli moga čelca; leži med! po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda počnem misliti, u što ću pokupiti med.
zasja kao na gori sunce kad ogrije, i evo ti od svakuda svakojakijeh konja k njemu, i kako koji dolazi, tako na prva koljena pred njim pada, a on počne birati i izabere onaka tri kakva mu je car naručio.
Kad ujutru ustanem, a to vuci došli te zaklali i izjeli moga čelca: leži med! po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda počnem misliti u što ću pokupiti med.
“ pa i tu sobu otvori, kad | uđe unutra, ima šta i viđeti! U sobi jedan čoek do koljena u gvožđe zakovat i ruke do lakata zakovate obje, na četiri strane imadu četiri direka, a tako od svakoga direka ima po
dana kad je tvoju ženu ugrabio, ja sam ga dočekao sa pet hiljada sokolova, pa strašno smo se pobili šnjime, krv pade do koljena, i ništa mu učiniti ne mogosmo! a ti da mu jedan nešto učiniš!
Prepade se sirota nevjesta, skoči u susret svekrvi, i pane pred njom na gola koljena kao da joj se umoli i oproštenje ište.
Iskoče svi na put, i tek što im delija pomoz Bog nazove, svi poskidaju kape i pred kolima na gola koljena kleknu, i jedan od njih poče mu govoriti: „Blago nama, gospodine, kad smo te dočekali i da možemo odvratiti jedan dio
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Ja ne znam... fra... može biti, učinilo mi se... Srdar izađe, psujući. Za njim poteče Tetka. Onda Mačak pade na koljena prema Isukrstu. — Tako mi ovoga raspela, duovnici, bija je on... On, Škoranca glavom! — Učinilo ti se, budalo.
Bakonja izađe prije Bujasa, pa ne obrisav se, sjede do Srdara i obori glavu među koljena. — Ja vas molim kâ boga, fra-Jakove, za jednu veliku ljubav — poče on uzbuđen. — E! Šta to? Šta ti je jopeta?
Pedeset ih potekoše da mu donesu kamen. On ne htjede postupati, no s mjesta, samo što previ koljena i stisnu zube, pa odbaci Stojanu po koraka. Diže se prava bura, ali se Bakonja ukloni.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
je svejedno — detalj koji za suštinu stvari nema baš nikakve važnosti) ubrzo opet pridigla: otresla prašinu s lakata i koljena, i partija se nastavlja. I partija se vječito nastavlja. Partija koja se zove politička povijest narodâ.
Pa šta hoćeš, čovječe božji! Što bi pretendirao? Da kleknem preda te? Dobro, ako hoćeš, past ćy pred tobom na koljena i reći: „Slušaj, gospodine!
Jest, gospodine! Nemojte se ništa čuditi, gospodin Radivoje! ... I nemojte vi samo tako prelamati preko koljena kulturu građanskog društva. Ne branim ja građansko društvo. Daleko od toga! O, imam ja starih računa s njim!
prekoračio preko praga, mimo mene je projurio automobil i zaštrapao me kosim blistavim rafalom kapljica, ravno ispod koljena. To mi je, odmah na prvom koraku, bio pozdrav „slobodnog svijeta napolju”.
Zadnje tabake s Malim oglasnikom uzeo sam preda se na koljena. Promatram sa zanimanjem biljke unaokolo i trudim se da se svakoj sjetim latinskog imena.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
dana had je tvoju ženu ugrabio, ja sam ga dočekao sa pet hiljada sokolova, pa strašno smo se pobili s njime, krv pade do koljena, i ništa mu učiniti ne mogosmo, a ti da mu jedan nešto učiniš!
Kad ujutru ustanem, a to vuci došli te zaklali i izjeli moga čelca: leži med po dolu do članka, a po brdu do koljena. Onda počnem misliti u što ću pokupiti med.
Kad Hero sjede pokleknuvši na koljena, a savi ruke na prsi i cara smjerio u oči, car prifati oni košic smokava, pa s jednom po jednom Hera u glavu što više
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
A nije ni čudo! Toliko strahota čuli su pričati još iz mladosti o ovim školićima. Od koljena do koljena prenose se priče o slomljenim brodovima o ove sure hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih uništi,
A nije ni čudo! Toliko strahota čuli su pričati još iz mladosti o ovim školićima. Od koljena do koljena prenose se priče o slomljenim brodovima o ove sure hridi: ovdje more napada svoje žrtve da ih uništi, proždre; a u
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
— „Kako to Slatke Duše!“ — kao da se malo Dule ljutnu. — Lijepo! Slatke Duše ono je grob... On se podiže na koljena i pruži ruku između dva vrhunca, kroz koje se bjelasalo selo dole pod planinom.
Mlogo me je, kažem ti — uđe u kuću, kleknu na koljena i poče raspirivati vatru. — Mlogo me je, kažem ti, Džibo — diže se i pođe u sobu.
Ćipiko, Ivo - Pauci
nagađanju i gatanju, u znakovima, počamši od nebeskih zvijezda do sitne, isprekrštane janjeće plećke; naslijeđeno od koljena do koljena, a izraženo u pjesmi.
i gatanju, u znakovima, počamši od nebeskih zvijezda do sitne, isprekrštane janjeće plećke; naslijeđeno od koljena do koljena, a izraženo u pjesmi.
Jure je sjedio na niskom trupiću do ognja, nalaktio se na koljena, i rukama pokrio oči. Mati im bila kod mrca u sobi. Ivo sjede do one dvojice što tek uljegoše.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
On presuđuje da carstvo ostane Urošu, jer „đetetu je od koljena carstvo“, drugim rečima: jer je to jemstvo da se država neće raspasti.
Naravno, ko bi danas delio carstvo po tome kome je ono „od koljena“ — taj bi zastupao ideal pravde iz XIV veka, kako je govorio Svetozar Marković.
kakav izgleda žgoljav čovek pod ruhom i oružjem velikog junaka (u pesmi Ženidba kralja Vukašina): Što Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče; što Momčilu taman kalpak bio, Vukašinu na ramena pada; što Momčilu taman čizma bila, tu
za jutra rakija; po dolami toke i đečerme, zlatne toke od četiri oke; a na noge kovče i čakšire, žute mu se noge do koljena, pobratime, kao u sokola, a na glavu kalpak n čelenke, jedan kalpak, devet čelenaka, i deseto krilo okovano, a iz njega
Al' da vidiš čuda velikoga: što Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče; što Momčilu taman kalpak bio, Vukašinu na ramena pada; što Momčilu taman čizma bila, tu
Kaži, Marko, na mene je carstvo, ti ćeš, Marko, prvi carovati, a ja ću ti biti do koljena!“ Šuti Marko, ništa ne govori, na šatora ne okreće glavu.
Vidite li, bog vas ne vidio! Knjiga kaže: na Urošu carstvo! Od oca je ostanulo sinu, đetetu je od koljena carstvo; njemu carstvo care naručio na samrti, kad je počinio“.
Miloš od Pocerja, drugo jeste Toplica Milane, a treće je Kosančić Ivane; bacio ih na dno u tavnicu, đeno leži voda do koljena, a junačke kosti do ramena.
Uvati me Vuča dženerale i još moja oba pobratima; bacio nas na dno u tavanicu, đeno leži voda do koljena, a junačke kosti do ramena.
obraniti šćaše; bog pomože Strahiniću banu, ima đoga konja od megdana: kako koplje na planini zviznu, soko đogo pade na koljena, iznad njega koplje preletio, udarilo o kamen studeni, natroje se koplje salomilo: do jabuke i do desne ruke.
Kad udara Strahinjiću bane mučnu alu silna Vlah-Aliju, iz sedla ga maći ne mogaše, tonu vrancu konju do koljena u zemljicu noge sve četiri.
Đe ogreznu krvca do koljena, Tu pogibe Banović Strahinja. Miloš ti je, gospo, poginuo kod Sitnice, kod vode studene, đeno mlogi Turci
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Otvor u pećinu lagano se širio. Svaki čas bi, sad jedan, sad onaj drugi, kleknuo na koljena i povirio unutra. Iz pećine je udarala hladnoća, prijetio zagonetan mrak.
— Izvan šume i onako nema neke naročite opasnosti, a u šumi... Tu se poljar odjednom sjeti drekavca, koljena mu klecnuše i on se bržebolje prihvati boce. — Rakijo, prijatelju i u dobru i u zlu, pomagaj, nešto me noge ne drže!
Ej, Mačak, ima li još dugo putovati kroz ovu tvoju pećinu? Već me zabolješe i leđa i koljena. — Još malo pa smo u velikoj sobi, striče Lijane.
To ih obradova. — Da zagazimo, šta veliš, Jovanče? — Hajdemo. Spustiše ljestve u jezerce i ubrzo se nađoše do preko koljena u hladnoj vodi. Mačak se strese. — Brr, hajde ti prvi, evo ti fenjer.
— Tu je i rakija — namignu djed. — Evo je. Starina zavuče ruku u džep od čakšira dubok skoro do koljena i otud izvuče punu puncatu bocu. — Vidiš li je, čista kao suza.