Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
- Škripe škrinje, police krevet srušen, provaljen, a klimave stolice pod čizmama krckaju. (Skoči mačak s pendžera uvrh trešnje popne se.) - Preturanje, lupnjava. C peći čunak tandrkne.
Trenuci to su neslovni i slovni. Niština škripi, krckaju joj šarke a garež veje, ugarci se drobe, dok vidik puca s razlomka deobe.
Ćosić, Dobrica - KORENI
Zaguši ga tišina: zvona su zamrla u izmaglicama svanuća, pa grede krckaju u krovu puste, jalove i proklete Vasilijeve kuće. I protiv sebe će danas. Aćim skoči s kreveta.
— Idi, zovi mi Simku! — Iz Srbije će i vrapci pobeći. Ljudi će mesištem sasvim da usmrde zemlju. Za Nikolom krckaju tavanske stube. I tog će gada najuriti iz kuće. Načinio mu od kuće hajdučku jazbinu.
Apsandžija ne spušta rezu. Vrata, i sebi preteška, klate se i krckaju, krckanje se nastavlja u jezi umiranja što dugo traje, a nema ruke da ga odloži, da zaustavi zvonko kidanje i gnječenje
Tamo dale, u selu, nema ni pasa ni petlova. Ne može napred, stoji. Meko krckaju kolena. Tišina navaljuje putem, iz drveća, s neba, i gasi naricanje. Pomor. Ne misli. To čuje.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Oficiri izvadili po jednu nogu iz uzengija, radi odmora, i dok škripe sedla i krckaju, oni se opustili i dremljivi klanjaju kao prstendžije.
Krakov, Stanislav - KRILA
— Kakav smeli viraž... Odjednom se huka istopila. Tišina teška, strahovita. Čulo se kako zviždi i krckaju veze na aparatu. Motor se Elisa se ugasila i od čarobne postala vom.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Žitko blato razvlači se kao testo. Vočići iskolačili oči i podavili grbine, a kola krckaju pod teretom. — Ajd ojs! Stoka malaksala. Ljudi odupiru leđima. Batine pljašte. Ni ime božje se ne štedi.