Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Da je majstor u tom poslu, to znam, ali nisam znao da mu se toliko plaća. — Plaća da vidiš, gazda Milune, dosta dobro! — nastavi pop. — Njemu je kašto padalo po četiri-pet dukata samo od jedne svadbe. — Po četiri-pet dukata!
— Pa bi li ti služio kod mene, Srejo? — upita Milun okrenuv se onamo Sretenu. — Ama kako sad da ti rekenem, gazda-Milune — odgovori Sreja češući se iza vrata... Eto, nisam još li sa Stanojem raskrstio. — Ne mari to.
— Najposle kako reknete — reče Sreja. — A šta bi ti tražio od mene do Mitrovadne? — Petnaest dukata — gazda-Milune. — E mnogo je petnaest. Stanoje ti plaća deset. — Ono jes'; ali ne mogu ni ja sve pod jedan ajluk.
— Da ti dam trinaest — povisi malo Milun. — Ne mogu, gazda-Milune, vere mi! Najposle, eto za četrnaest; niže ni pare. — Dela, Srejo, dela! — navališe sad na nj.
Utom priđe Vidak od onog stola, držeći važno u ruci onaj tabak hartije. — Evo, Milune i Srejo, da vam pročitiam. — Dela čitaj! — rekoše svi i stadoše oko nega da slušaju.
« — E vidiš, Srejo, ovde je i gazda Milun obavezan. Pristajiš li na ovo, Milune? — Ta pristajem, ono samo neka mu se ispuni vormalno, a mi već kao ljudi, nećemo tu jedan drugom...
Još s vratnica poče tek jedan: — Ama Milune, šta ti ovo učini od nas? — Šta, more? — upita Milun začuđeno. — Što ti nas zakla? — Kako, more?
— Kake kace? — Onake! Sav mi šljivik istekao, onoliki mi mal propade. — Neću ja da znam za to! — Znaćeš, vala, Milune, već ako ne bude suda! — pripreti jedan između njih.
Matavulj, Simo - USKOK
kao što biva u takvim trenucima, osjeti ugodnost u djetinjskim razgovorima, te nastavi: — Dakle, i ja moram u crkvu, Milune? — Moraš, vaistinu, kad gospodar ide. — Ko ti je to rekao? — Niko. Sâm to znam.
On je htio da ti Spasoje bude đak, ali ja sam ga molio. Onda đakon reče: „Dobro, Milune, služi gospodina Janka i slušaj ga, ali teško tebi ako se potuži na tebe“. A ja sam rekao: „Neće!
Urte! — Tata! Tata! — viknu ga ona. — A, urte, sokolovi!... Ha, Milune! Ha, Krcune!... Udri Mušovića! — Kuku meni! — vrisnu djevojka. — Kuku meni! — ponovi otac... Ubiše ih obojicu!
Radičević, Branko - PESME
“ Pa se brzo Milunu obrati: „O Milune, moje sunce jarko, Ne udaraj starog Mustaf-agu, Zlotvor tvoj je, ama otac mi je, Ako padne od tebe junaka, Kô da
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Pa ćemo te oženiti, je li de Milune?“ upita Marko, provlačeći prste kroz kosice djetetu. „Ocu zeniti se, bome!“ odgovori dijete. Svi se nasmijaše.
“ zapita ga baba mu, a lice joj se razvedri i nasmija. „Uzecu Milju Đulovu!“ reče Milun ozbiljno. „Aferim! Živio Milune!“ rekoše momci. „A mene ćeš ostaviti i zaboraviti, a?“ reče Stane, tobož ijetko.
Disao je kao što diše čovjek kad je u najvećem trku. „Kuku meni, jadnoj!“ kukaše mu kći. „Ubiše ga!... Ao mene, Milune, dijete moje!“ reče serdar stenjući.
“ Ženske, sve tri, nagnuše se da vide. „Konj!... E, vidi lijepo li je navezao!“ reče Joke. Janko se smijao. „Donesi, Milune, pa ću ti na njemu napraviti čovjeka da jaše“, reče.